ISTINSKO BLAGO (Mt 6,19-23)
Imati ili biti, pitanje je aktualno, da bismo ostvarili svoju istinsku osobnost. Odnos s onim imati i biti je tako nužan. No ti odnosi mogu biti veoma rizični. Oba su nam potrebna da se uljudimo. Neprestano su nam potrebni. Nužno je ipak sačuvati red.
Našim odnosima s onim imati i biti, oba Božja dara, Isus ponovno daje prvotni sklad. Mi neko blago trebamo posjedovati, jer je naše srce stvoreno za ljubav. Ali je potrebno da to blago budu dostojno. U tome se igra naša konačna sreća. „Gdje nam je blago, tu je i naše srce“.
Naš smušeni instinkt teži poistovjećenju blaga s prvom vrednotom koju uoče naše oči i koja nam se nađe u rukama. To su vrednote stvari. A među materijalnim vrednotama na prvom je mjestu vrednota-novac. Novac je nužno sredstvo. Ono što ne možemo kao ljudi, ono što ne možemo sa svim našim bitnim osobnim snagama, to možemo ostvariti posredstvom novac. Istinito. Ipak novac nas prati samo do groba. Tu se zaustavlja. Mi ne. Tada se novac prelijeva u druge džepove i druge kase, a mi idemo vidjeti istinsko blago. Idemo se uvjeriti jesmo li ga živeći tražili, izgrađujući se u Božjoj pravednosti.
Isus nas upozorava. On na srcu osjeća pritisak strašne ljudske škrtosti. On pati tu strašnu idolatriju u koju su uronjena Njegova braća u ljudskosti. On nema gdje bi naslonio glavu i želio bi pronaći u našim srcima radosnu i zaljubljenu slobodu, isti žar u ljubavi, a ne više zaljubljenost u ugrizu stvari. Ako su naše blago materijalne stvari, apsolutno ništa ne vidimo od onoga što bismo trebali vidjeti: život, vrednotu smrti, ljubav, dobro, pravednost, Boga.
Naši odnosi sa stvarima određuju čiji smo. Mi smo uvijek nečiji. Pripadamo nekomu. Pripadnost je odnos koji rađa i čini da postojimo. Taj je naš odnos jedincat. Ne možemo imati dva oca ili dvije majke.
Ako naš život ovisi o Bogu, onda smo njegovi sinovi i kćeri. Ako naš život ovisi o novcu, tada smo njegovi robovi. Mi nismo život. Mi smo primili život i trebamo ga hraniti. Mislimo da nagomilavanjem stvari održavamo život. Ne primjećujemo da ga tako žrtvujemo onome što mislimo da ga osigurava. Žudnja za nagomilavanjem je praktični ateizam, početak svih zala, istinska idolatrija. Nagomilavanje niječe vrijednost svakoj stvari koja nam je dar.
Prisutniji smo tamo gdje nam je srce, nego ondje gdje nam je tijelo. Način gledanja, vrednovanja, mišljenja, slušanja, hodanja i djelovanja ovise o našem srcu. Ono čini svijetlim ili tamnim, ne samo našu osobu, nego i stvarnost koja nas okružuje.
Pronaći istinsko blago možemo ako živimo svaki dan iz euharistije. Euharistija je dar i darivanje. Sve ono što imamo i jesmo jest dar koji primamo od Oca. Ako je sve dar onda sve treba biti darovano, podijeljeno s braćom i sestrama. (fač)