IZNAD DVOSMILENOSTI (Mt 6,24-34)
U svojem se životu trebamo odvažno sučeliti s dvije želje našega duha, dvije težnje našega življena. S jedne strane je ono naše biti u svijetu što uključuje hraniti se, oblačiti se, imati krov nad glavom. S druge strane trebamo biti ono što jesmo, što podrazumijeva vrijediti, uspjeti, biti blažen, biti obožen.
Isus svojim savjetima ulazi u te naše želje. Biti u svijetu ne smije se pretvoriti u zabrinutost. Življenje nas ne smije uznemirivati. On zna da su jelo, odijelo, kuća datosti bez kojih mi ljudi ne možemo živjeti . One pripadaju biti našega dostojanstva. No, Isus ne stavlja u pitanje uvjete življenja, nego nered uznemirenosti. Uznemirenošću nikada ništa ne postižemo. Isus ne kaže da ne radimo, nego da od svoga posla, jela, hrane, odjeće, kuće ne činimo idola koji nam oduzima dah. Posao treba raditi, zabrinutost otkloniti. Nužno trebamo raditi da bismo živjeli. Mi smo suradnici Božji i su-stvaratelji vrednota. Ali ne smijemo od svojih poslova načiniti svoju apsolutnost.
Isus nam veli da najprije tražimo Kraljevstvo Božje. U svojoj božanskoj uravnoteženosti ne kaže da tražimo samo Kraljevstvo Božje, nego da najprije tražimo Kraljevstvo Božje i njegovu pravednost. Najprije tražimo osobni odnos s Bogom, ljubav prema Ocu i Njegovu pravednost, ljubav prema braći i sestrama.
Konkretno to znači da djelujemo kao da sve ovisi o nama, znajući da sve ovisi o Bogu. To je ponašanje koje odnosi tjeskobu. Sve ovisi o Bogu. I stavlja u slobodnu igru naše sposobnosti. Sve ovisi o nama. Činjenica da je sve dar, nije stvarna neprisutnost zalaganju, nego protuotrov zabrinutosti. Zabrinutost nas ispražnjava od svega i ispunja nas prazninom. Izabrati Boga kao blago znači biti slobodan od tjeskobe, ne od rada. Naš je odgovor vjera u Bogu koji sve daruje ili u idola koji sve zahtijeva.
Hrana i piće hrane život, ali nisu život, niti nam ga osiguravaju. Može nam se dogoditi da imamo više hrane i piće nego života. Hranjenje je samo sredstvo. Odijelo je umjetno tijelo kojim se predstavljamo drugima. Preko odjeće pripadamo kategorijama, dijelimo se.
Osim zabrinutosti za jelo, odjeću, kuću, ono što nam još više čini nemogućim život, ovdje i sada, jest tjeskoba onoga poslije, onoga sutra. Sutrašnje zlo je uvijek nepodnošljivo. Posebno zato što ga još nema. Dogodi nam se da većinu svojega vremena i svojih snaga spiskamo u traženju da izbjegnemo ono što će doći a što na kraju otkrijemo kao dobro. Bog nam, kao svakodnevnu manu, svaki dan daje snagu za trete tog dana, da naučimo živjeti u pouzdanju. Život je dar. Ne možemo ga posjedovati niti akumulirati. Izvor daje uvijek novu vodu. Ne gradimo spremišta i cisterne, nego svaki dan radosno zagrabimo u Oca, izvora uvijek novoga života. Sadašnjost je Božji dar koji trebamo uživati u potpunosti. Tako će sami naš materijalni život bit duhovni kult mio Bogu. (fač)