Taj sveti i grešni čovjek zove se Mojsije. Na zemlji ga je Bog gledao licem u lice, i razgovarao s njime kao što čovjek razgovara sa svojim prijateljem. Kad je pogriješio, zapovijedio mu je da umre, ali ga u smrti nije napustio.
Smrt i grijeh
Prema Post 2,17 i 3,19 smrt je protumačena kao posljedica ljudskoga grijeha. Da čovjek nije prekršio Božju zapovijed ne bi bilo smrti. No, kako je prvi grijeh učinio već prvi ljudski par, ne možemo znati kako bi tekla povijest čovječanstva da je bilo drukčije. Upuštati se u razmišljanje o tome bilo bi samo ulaženje u besplodne špekulacije. U kontekstu razmišljanja o Mojsijevoj smrti važno je uočiti da je i njegova smrt povezana s njegovim grijehom. U dvadesetom poglavlju Knjige Brojeva pripovijeda se kako se zbog nestašice vode narod pobunio protiv Mojsija i njegova brata Arona. Oni su molili za pomoć Boga koji ih je uputio što trebaju činiti. No, oni nisu Božju riječ ispunili točno onako kako im je rekao. Bog je ipak pustio vodu iz pećine, ali dvojica braće bivaju kažnjeni: „Budući da se niste pouzdavali u me i niste me svetim očitovali u očima sinova Izraelovih, nećete uvesti ovaj zbor u zemlju koju im dajem.“ (Br 20,129. Konkretna posljedica tih Božjih riječi bila je njihova smrt prije ulaska u Obećanu zemlju. Aron je umro brzo nakon spomenutog događaja, a nadomak same Obećane zemlje, ne ušavši u nju, umro je i Mojsije. Tako se i u njegovu slučaju smrt povezuje sa grijehom, a njegovu životnom poslanju da izvede narod iz egipatskog ropstva i dovede ga u Obećanu zemlju daje obilježje nedovršenosti. Na dan njegove smrti Bog je dopustio Mojsiju da pogleda svu zemlju koju je obećao dati u baštinu svome narodu, ali on neće biti taj koji će u nju narod uvesti. Mojsije je s narodom putovao četrdeset godina iz egipatskog ropstva do Obećane zemlje, ali dovršetak toga procesa nije u njegovim rukama. To će po Božjoj odredbi učiniti Jošua, koji je u tome starozavjetni pralik Isusa Krista. Za razliku od Isus Krista koji u času smrti kaže „Dovršeno je“ (Iv 19,30), Mojsije je u času svoje smrti mogao reći „Nije dovršeno.“ Put od Mojsijeve do Kristove rečenice smrtna je borba svakoga vjernika.
Smrt je Božja zapovijed
Premda se Mojsijeva smrt prije ulaska u Obećanu zemlju tumači kao kazna za njegov grijeh, njegovo umiranje događa se u punoj Božje prisutnosti. U Pnz 34,5 stoji: „I Mojsije, sluga Jahvin, umrije ondje u zemlji Moapskoj po Jahvinoj zapovijedi.“ Tu zapovijed Bog mu je dao prethodno u Pnz 32,48-50 kada mu je rekao da se popne na brdo Nebo, s kojega će vidjeti Obećanu zemlju. Onda neka umre i pridruži se svojim ocima.
Znakovita je to da se Mojsijeva smrt izražava u zapovjednom obliku. Povežemo li to s time da je smrt posljedica neposlušnosti Bogu, onda umrijeti po Božjoj zapovijedi znači izvršiti Božju volju barem u posljednjem času svoga života. To što vrijedi za Mojsija vrijedi i za svakoga čovjeka. Ako smrt prihvatimo i izvršimo kao Božju zapovijed, onda se naše umiranje događa u prisutnosti Boga u čije se ruke predajemo.
I ukopa ga Bog … i do nitko nije doznao za njegov grob
Kao što je imao lijepu smrt, tako je Mojsije imao i najljepši mogući ukop. Sveto pismo kaže da ga je ukopao sam Bog, i da nitko do dana današnjega ne zna za njegov grob. Kakav je to grob u koji Bog ukopava Mojsija? U samom biblijskom tekstu pisac se ne udaljava od koncepcije običnog ukapanja u zemlju. No nepoznavanje točnoga mjesta groba stavlja u prvi plan činjenicu da ga je pokopao Bog. Time Mojsije pokop dobiva jaki teološki smisao. Bog nije bio s Mojsijem samo za vrijeme čitava njegova zemaljskoga života uključujući i čas njegove smrti, nego Bog ostaje s Mojsijem i nakon njegove smrti. Stoga je vjera u zagrobni život zapravo vjera u vječnost zajedništva s Bogom koje se živi i s ove i s one strane groba.
Potreba ali i prolaznost tugovanja
Vječnost zajedništvo s Bogom podrazumijeva prolaznost tugovanja za pokojnikom. Izraelci su Mojsija oplakivali trideset dana, a onda su dani oplakivanja prošli. Tugovanje za pokojnikom je prirodna stvar i naš doživljaj smrti bliskih osoba treba se proživjeti na svim razinama, pa tako i na emotivnoj. Međutim, da se izrazimo riječima apostola Pavla, kršćani ne smiju tugovati kao oni koji nemaju nade (usp. 1Sol 4,13), nego kao oni koji u nadi žive i umiru. Zato naše tugovanje mora imati svoj kraj. Ono je ograničeno i prolazno. Tko god umre uvijek ostavlja iza sebe nešto nedovršeno. Ali, smrt Božjega sluge Mojsija uči nas da se za to ne trebamo uznemirivati. Bog dovršava ono što mi sami zapravo ni ne možemo dovršiti.
Fra Domagoj Runje
Izvor: Mir.hr