Marija kao putokaz preobraženja za bolji svijet

 Sinj, 6. kolovoza 2016.

Draga braćo i sestre! Dragi hodočasnici i štovatelji Gospe Sinjske!

Danas na blagdan preobraženja Gospodinova započinjemo devetnicu nebeskoj Majci Mariji, pred svetkovinu njezina slavnog uznesenja. Putokaz našim razmišljanjima je Božja riječ današnjega blagdana, koja nije bez spone i s pripremom za najveći od Marijinih blagdana u Crkvi.

Čitali smo u prvom čitanju kako prorok Daniel sebi svojstvenim proročkim jezikom promatra i opisuje buduće događaje povijesti. U svojoj viziji on opisuje Božje prijestolje s ognjenim plamenovima i točkovima kao žarkim ognjem. U središtu tog opisa je vlast Pradavnoga – Boga vječnoga koji ima ovlast suditi i sebi podvrći sva bića. No Bog, prema proročkom opisu, čini i nešto neobično, što Daniel zapisa. Bog, naime, je odlučio svu vlast, čast i kraljevstvo podložiti Sinu Čovječjemu. Prorok ne zna jasno tko je taj Sin Čovječji, ali ne može ne zapisati što mu je Duh Božji dao u viziji. A ovako zapisa Daniel: “Njemu bi predana vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova vlast je vječna i nikada neće proći, kraljevstvo njegovo neće propasti.”

A taj čovjek o kojem je prorok govorio, to jest kojeg je nagovijestio, a da nije imao jasne spoznaje o njemu, jest naš Gospodin Isus Krist, onaj pravi čovjek čije preobraženje slavimo danas kao jedno veliko otajstvo njegova života. Doista, Bog je htio preko njega i njegova utjelovljenog čovještva ostvariti svoj naum da čovjeka obaspe svojom slavom, to jest božanskom čašću i vlašću. Zato nas je i stvorio kako bi nas obdario obiljem svoga života, kako bi nas uveo u svoje kraljevstvo i počastio nas kraljevskim statusom. Zato su oni koje je Bog dotaknuo svojim čovještvom trebali biti svjedoci ovog čudesnog Božjeg plana.

Danas na blagdan preobraženja Gospodinova vidimo kako je Gospodin počeo očitovati svoju slavu učenicima od kojih je izabrao trojicu da budu povlašteni svjedoci njegove slave koju je imao odvjeka kod Oca, te koja mu je od Oca povjerena i kao Sinu Čovječjemu. Ali on je do svoje slave trebao doći tako što je imao prihvatiti proslavu na križu, to jest proslavu uskrsnuća. Ujedno je na put ovakvog preobraženja poveo svoje učenike, učeći ih da je pravo preobraženje života ono koje se događa Božjim zahvatom u duši, uslijed čega čovjek koji je Boga primio postaje sredstvom preobraženja svijeta i čovječanstva.

Ovaj događaj i ova Isusova škola preobraženja nije ni danas bespredmetna. Jer mi živimo u svijetu u kojemu čovjek uporno pokušava zaobići Božji plan o preobraženju čovječanstva, kao što ga nisu ni apostoli u prvi mah razumjeli, o čemu svjedoči evanđelist sveti Luka kad kaže da su bili ustrašeni. Danas se društvo i suvremeni čovjek odluči radije boriti protiv Boga ili barem oglušiti na njegov plan, nego da vrši njegovu volju i bude mu vjeran. Današnji čovjeku, u želji da prati suvremene mode i trendove, daje se uvjeriti da u viziju suvremenog čovjeka tako što, na žalost, promiče radije bezbožne ideologije. Daje se uvjeriti da mu je Bog i Božji tron protivnik, neprijatelj i zapreka do ostvarenja vlasti i gospodstva u svijetu i nad svijetom. Suvremeni ideolozi doista uvjeravaju čovjeka da je Bog tiranin i despot koji ugrožava ono što je ljudsko, te čovjeka želi pretvoriti u roba u ljudsko društvo lišiti slobode. Ti isti uporno sugeriraju čovjeku da će vjernošću Bogu, njegovim zapovijedima i riječima izgubiti slobodu, autonomiju, kreativnost i ostale sposobnosti kojima je pozvan uređivati svoje društvo. To bi navodno bio Bog koji čovjeka ograničava i sprječava mu napredak, to jest preobrazbu iz jednog oblika društva u bolje. Taj Bog bio bio kočničar budućnosti koji ljudsko društvo želi cementirati u postojećim nesavršenim oblicima života.

Zato smo u novije doba bili žrtve takvih ideologija koje su vjerovale u čovjeka i društvo bez Boga. Jedna od njih je primicala preobrazbu čovjeka do one mjere Nadčovjeka (Übermensch) i nadljudske rase kojoj pripadaju samo izabrani, povlašteni. Ali bila je i ona druga ideologija koja je vjerovala u proces preobrazbe društva, ali bez njegove božanske sastavnice. Držali su da je moguć proces napretka, koji, ako treba, može se ubrzati i poticati čak oružanom silom i revolucijom. Obje ove ideologije plod su lažno humanizma koji i danas zahvaća pojedince i strukture, a to je humanizam bez Boga. Da bi pale maske, da bi se razotkrilo što je i kakav Nadčovjek bez Boga i kako je društvo građeno na bezboštvu, čovječanstvo je moralo platiti cijenu od desetaka milijuna života. To su bili rezultati i plodovi njihovih bezbožnih uvjerenja, ideala, idola i ideologija.

Mi pak, vjernički puk, držimo se čvrsto nauka koji nam je došao od Boga živoga, koji nam je on ostavio kao riječ što nas oživljuje i vodi ispravnim putem. Stoga ne možemo sebi dopustiti, niti imamo razloga, koketirati s takvim idejama, ni kockati se svojom budućnošću i budućnošću svoga naroda.

Danas nas na to obvezuje i naša Majka koju već više od tri stoljeća častimo i u ovom njezinu sinjskom svetištu, gdje je vjernički puk iskusio i još uvijek ima živo iskustvo njezina zagovara i majčinske dobrote. Ona koja nas već stoljećima čuva i brani danas nam je primjer i uzor, jer je i ona sama išla putem preobraženja koji nam je njezin Sin jasno razotkrio i na koji nas je uputio. Ona je doista bila žena potpuno preobražena u Bogu. Potpuno zahvaćena Božjom milošću kao milosti puna svjedočila je da je milosni život jedini put preobraženja. Njezino svjedočanstvo nije bilo nikakva ideologija, niti je ona bila podložna utjecajima sa strane koji nisu dolazili od Duha Svetoga. Zato i nama danas ostavlja istu jasno poruku da ne može uspjeti na dobrobit čovječanstva projekt čovjeka ili društva bez Boga.

Zastanimo stoga danas pred njom. Iznesimo svoja srca i svoje duše. Iznesimo pred nju sve naše bolne i sporne situaciju u životu koje bismo tako rado htjeli od sebe otkloniti ili ih preobraziti u nešto radosnije i milosnije. Donesimo pred nju večeras i one situacije u kojima smo u životu tražili rješenje i preobraženje bez Boga, te smo tonuli još više i dublje. Donosimo sve boli i nevolje, muke i jade, osobne i obiteljske, sve što bismo htjeli da se preobrazi u zdravlje i dobrobit, u utjehu i radost, u sreću i milost.

Držimo se Marije koja je bila inteligentnija i mudrija od svih ideologija i ideologa ovoga svijeta. A time je i nama bila i moćnija zagovornica i zaštitnica. Umjesto da se bori protiv prijestolja Božjega kako to čine bezbožne ideologije, on se radije ponudila za službenicu, te je tako zadobila prijestolje svojom poniznošću, a koje se ne može osvojiti ni silom ni nasiljem, nego služenjem u poniznosti i ljubavi. Ono što ne može ljudska oholost, uobraženo čovječanstvo, to može ostvariti mudra i vjerna žena, čija je genijalnost sadržana u onoj njezinoj: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi.” Tako je Bog započeo preobrazbu svijeta iz jednog srca – onog Marijina. Zato je s pravom častimo kao početak boljega svijeta – origo mundi melioris. 

Pođimo stoga Marijinim putem te si dopustimo pravu preobrazbu duha na koju nas Gospodin poziva, a ona joj je uz njegovo sveto preobraženje najuzvišeniji primjer. Služeći Bogu preobražena duha, poput Marije, stvaramo pretpostavku za preobraženje vlastitoga života i svih onih mučenih, bolnih i spornih sastavnica i događaja našega života. I naravno, istinsku pretpostavku za budućnost svoga naroda. Tako neka bude, a mi se preobražavajmo na sliku Sina Božjega, te također, motreći njezin sveti lik, na sliku naše Majke, kako bismo i sami došli preobraženi u nebesku slavu, gdje ćemo trojedinoga Boga zajedno s našom Majkom i svima svetima i anđelima hvaliti i slaviti po sve vijeke vjekova. Amen.

  Marija majka viteštva

 Misa za alkare na Gospinom gradu

 Sinj, 7. kolovoza 2016.

Dragi alkari i svi koji ste na bilo koji način povezani s alkom i alkarima!

Draga braćo i sestre!

Okupljeni smo ovdje u kapelici na Gradu, mjestu koje čuva spomen na ona davna događanja od prije tristo godina kad je viteštvo pobijedilo tursku silu i sačuvalo ovaj kraj od zatora u vjeri u živoga Boga. Ovo je sveto misno slavlje za alkare koji su došli pokloniti se Bogu, zahvaliti mu za primljene darove i milosti, te ga zamoliti pomoć za svoje obitelji i za svoj život, kao i za dobrobit i uspjeh viteškog natjecanja koje će održati popodne.

Doista, euharistija je spomen-čin u kojemu svaki vjernik treba tražiti svoje ishodište, razloge, cilj i smisao postojanja, a napose alkar – vitez koji bi trebao nositi posebno iskustvo Božjeg milosnog zahvata u svom životu. Jer alka, koju danas zovemo viteškom igrom, nije samo igra, nego je više od toga. Ona je istinski spomen-čin na događaj koji je bio od presudne važnosti za život ovog kraja i njegova puka. Događaj u kojem su ondašnji sinjski branitelji i puk pronašli zaštitu nebeske Majke, ne može se svesti na igru, pa ni onda kada se zove viteškom. Jer ovaj puk ne trči alku radi igre, nego radi spomena na viteštvo koje i danas naraštaje odgaja za vitezove. Vjernost Bogu ovoga puka koji je pronašao snagu u vjeri da se obrani i ustraje u obrani grada i svoga kraja od turskog prodora mnogo je više od zabave pa i pukog sjećanja.

Zato na vama, dragi alkari, ostaje velika odgovornost. Vi ste pozvani ne samo trčati ili igrati alku, nego ste je pozvani živjeti. Alka za ovaj kraj ne smije postati samo igra, privlačna zabava za mnoge radoznalce, događaj izvučen iz škrinje etnografske prošlosti koji privlači radoznalost i plijeni zanimanje.

Živjeti alku znači čuvati je od zaborava, ili, točnije, čuvati sjećanje na događaje čudesnog Božjeg zahvata u našu prošlost po zagovoru nebeske Majke. Živjeti alku znači osjetiti u svojim žilama snagu dramatične odgovornosti pred sadašnjošću i budućnošću svoga naroda. Živjeti alku znači utjeloviti taj događaj danas i učiniti sve da ga se živi, a ne samo održava u životu kao igru. Živjeti alku znači živjeti pred Bogom viteški, odgovorno, časno, čestito i pošteno. Bog koji je došao među nas ne želi da u životu gađamo “u ništa”, nego da pogađamo “u sridu”. A pogađamo “u sridu” i živimo viteški onda kad živimo prema Božjoj riječi, odredbi i volji, kad živimo sveto i neporočno.

Upravo za takav život nas izgrađuje euharistija kao spomen-čin Kristove pobjede nad zlom i grijehom. U tom smislu odjekuje i riječi iz prvog čitanja iz Knjige Mudrosti u kojem nam svetopisac poručuje kako je ona noć oslobođenja iz Egipta za židovski narod bila znakovita i uzor svakoga viteštva, jer su Izraelci dopustili da se Bog bori za njih protiv svakoga zla i ugnjetavača koji je gušio slobodu, dokidao pravo na život, vjeru i pobožnost. Narod je, doista, “očekivao spas pravednika i propast neprijatelja”. No ovo iščekivanje da dođe Bog i zaštiti nas treba biti priprava srca, a ne dokono gubljenje vremena.

Zato i danas naša budućnost ovisi o našem viteštvu, a to Sveto pismo naziva pravednošću. Viteštvo nije samo umijeće rukovanja oružjem, već je prije svega umijeće vjernosti Bogu, umijeće sveta i pravedna života. Takvo je viteštvo živjelo u našem narodu, te nas za takvo viteštvo i danas osposobljava Gospodin. Onaj tko je toga svjestan zna onda da sveta euharistija koja sadrži i čuva spomen na noć Kristova uskrsne borbe, hrani vitezove hranom vječnoga života i njegovim svetim primjerom. On je položio svoj život za nas kao čin vrhovnog viteštva i junaštva, on koji je prošao kroz noć groba, te nas uči da i sami polažemo život za svoje prijatelje crpeći snagu na noći njegove pobjede.

U tom smislu je i alka kao i euharistija, trenutak sjećanja na one koji su viteški branili ovaj kraj, te na mnoge one koji su u viteškoj borbi i život položili za slobodu budućih naraštaja, od davnina pa sve do nedavna u Domovinskom ratu. Ova sveta misa nije stoga samo dio protokola, nego povlašteni trenutak da se sjetimo vitezova svoga naroda koji su hranili svoje viteštvo slijedeći primjer svoga Gospodina i crpeći snagu u hrani njegova presvetog Tijela. Neka zato euharistija bude ne samo danas nego i inače hrana našega viteštva, te tako vaša odgovornost, dragi alkari, neće biti samo za izvanjsku manifestaciju pred gledateljstvom i TV kamerama, nego će biti odgovornost pred Bogom koji vam povjerava vitešku zadaću u ovo naše vrijeme.

Na nama je, doista, odgovornost za viteški život našega naroda, za što se svi zajedno trebamo založiti, u ovomu vremenu koje ne trpi viteštvo, koje ne potiče i ne odgaja vitezove, nego ljude pretvara nedozrela bića koja se igraju života izigravajući Boga, a na koncu sami sebe izigraju. Mi koji u živoga Boga vjerujemo nismo pozvani biti kokošari i lešinari, sitne duše i sitničave sluge još bjednijih gospodara. Oteti nam se napasti da nam jedini cilj i smisao bude samo da se okoristimo ovim zemaljskim dobrima. Nama je živjeti, ako smo vitezovi, za uzvišene ciljeve, te nam se u ime njih odreći onih prizemljenih, neviteških ciljeva i načina života.

Na to nas potiče i Božja riječ koju smo čuli, napose u Evanđelju u kojem nam je Isus ukazao kako trebamo živjeti, to jest za koje uzvišene ideale koje se ne mogu poistovjetiti sa zemaljskim koristima, nego samo s neprolaznim dobrima. Za takve ideale živjeli si i naši pređi, a to su bili ideali Božjega kraljevstva, slobode, istine i pravde. A što su tijekom naše tegobne povijesti znali sažeti u krilaticu: Za Boga i za dom! To su pravi viteški ideali i viteške vrijednosti koji trebaju i nas nadahnjivati i naše duše uzdizati prema neprolaznim, vječnim vrijednostima. Jer viteštvo nije igra, ono je stil života!

Utječimo se stoga i našoj nebeskoj Majci koja je prije tristo godina bdjela nad ovim gradom. Ona je majka i učiteljica vitezova, te nas odgaja za pravo božansko viteštvo kakvo je i sama živjela. Ona je zato i majka viteštva i zaštitnica alkara, pa to nikad ne zaboraviti, te joj vjerni i odani budite. Nikada ne smetnite s uma njezinu ulogu u životu ovoga kraja, vaših obitelji i vas osobno, pa je stoga odano i sinovski štujte u svojim obiteljima i svjedočite u svakodnevnici života. Ona je štitila vitezove i pokazivala da je viteštvo jače od sirove sile ovoga svijeta, od osvajača i agresora, te je na nama da i sami zdušno stanemo pod njezinu zaštitu i moćni zagovor.

Zato i vi, dragi alkari, dok njegujete ovu lijepu tradiciju, njegujte prije svega autentično viteštvo u sebi, da se ne bi alka pretvorila u igru ili besmislenu lakrdiju. Jer alka nije samo tradicija! Alka nije igra! Alka je život! Ali onda ako vi ovom sjećanju i ovoj tradiciji udahnete život, onaj pravi, svjedočki, za budućnost svojih obitelji i svoga naroda. Neka vas u tome i svemu što činite prati zagovor naše nebeske Majke, zaštitnice vitezova i alkara, kako bismo po njoj na zemlji primili obilje milosti, te naposljetku jednom i nagradu života vječnoga. Amen.

Vjerna i razumna upraviteljica našega Grada
Sinj, 7. kolovoza 2016.

Draga braćo i sestre,
dragi pobožni puče, dragi hodočasnici!
Danas, drugoga dana devetnice našoj Majci Gospi Sinjskoj, na dan kada se u našem gradu 'trči alka', riječ Božja 19. nedjelje kroz godinu podarila nam je čitanja koja, da smo i htjeli, ne bismo bolje izabrali iz Svetoga pisma. Doista, dok se vani u ovom trenutku alkom obavlja spomen junačke obrane Sinja od turske opsade, mi se ovdje u crkvi molimo Gospodinu časteći našu nebesku Majku pred slikom koja je svjedok onih povijesnih zbivanja od prije tri stoljeća. Nešto slično je bili i u vrijeme opsade Sinja on 1715. godine. Dok su branitelji pružali otpor i odbijali navale neprijatelja, žene i ostali vjerni puk koji nije bio u mogućnosti oružjem braniti grad, sa svojim je svećenicima bio u crkvi gdje je zazivao pomoć Božju po zagovoru naše nebeske Majke, moleći njezin zagovor i pomoć.

Iz povijesnih vrela koja nam opisaše te događaje znamo koliko je bila ključna ona noć s 14. na 15. kolovoza 1715. Možemo je opisati služeći se riječima Knjige Mudrosti koje smo čulu u današnjem prvom čitanju, a koje se odnose na noć izlaska iz Egipta. To je bila noć koja je bila dana 'našim ocima kao noć pobjede da bi jasno znali kakvim su svetim prisegama povjerovali'. A jer bijahu vjerni Bogu, Bog je pripravio njihovu volju obdarivši je viteškom čašću i junačkom spremnošću. S pravom možemo reći da je Božji narod Sinaj i Cetinske krajine "očekivao spas pravednika i propast neprijatelja". I kao što je Božjemu narodu došla ona sveta noć oslobođenja iz Egipta, iz kuće ropstva, tako je i našim pecima bila dana takva noć pobjede i oslobođenja. A jer je ta noć oslobođenja iz Egipta bila samo nagovještaj one svete Kristove noći u kojoj je on pobijedio tamu groba i smrti, tako možemo reći da je našim vjernim precima prije tristo godina bio dan dar iste takve noći, jer su spasili ne samo svoje živote, nego i vjeru i slobodu kojom ih je Bog obdario po svome Sinu. Zato je bila tako značajna, jer je to bila noć oslobođenja od tame, zla, grijeha i smrti, a značila i je opstanak i ostanak u slobodi djece Božje. To je bila noć junaštva kojem je u pomoć došao zagovor naše Majke i zaštitnice, one koja je nad ovim gradom i njegovim zidinama bdjela duge i besane noći pogibelji i prijetnja.

No naši pobožni i junački pređi doživjeli su spas i iskusili Majčin zagovor i Božju pomoć jer su bili pravednici, naraštaj vitezova pročišćenih kušnjom, koji je izložio i založio vlastiti život za uzvišene ideale vjere i ljubavi, slobode i pravde. Bog ih je čistio patnjama u toj noći neizvjesnosti, te ih je potom obdario milošću i utjehom Majke svoga Sina koja im je došla u pomoć na zidine ovoga grada. Od tada naovamo 'pobožna djeca pravednika žrtve prinose i čuvaju spomen na ono što se dogodilo, te je taj spomen došao i do naših dana: spomen molitve i viteštva koje je očuvalo ovaj kraj.
Zato se na nas danas prenosi ova odgovornost, na nas i na naš naraštaj, da budemo djeca pravednika i vitezova koja prinose 'čiste žrtve' svome Bogu i 'čuvaju zakon božanski'. Pozvani smo biti 'naraštaj složan koji u svetosti zajednički snosi i dobra i pogibelji', kako to nekoć učiniše naši preci. Jer ako mi nećemo biti narod svetaca i pravednika, uzalud izvanjskim manifestacijama čuvamo predaje, uzalud trčimo alku, koja u tom slučaju postaje obična pučka igra i zabava lišena svoga smisla i snage, umjesto da bude istinski spomen-čin – obnova sjećanja koje nam daje život i nadahnjuje nas vizijom budućnosti. Takvu viziju budućnosti imali su naši praoci u vjeri, poput Abrahama o kojem smo čitali u drugom čitanju iz Poslanice Hebrejima. A čuli smo kako svetopisac meditira o vjeri praotaca koji su iščekivali onaj budući Grad kojemu je Bog graditelj i tvorac. A dok su u vjeri iščekivali taj Grad koji je Bog za njih pripravio, oni su mu udarali temelje ovdje na zemlji, jer se iz ovog našeg zemaljskog grada ulazi u vječni, nerukotvoreni, u vječnu domovinu na nebesima.

No dok razmišljamo o nebeskom Gradu prema kojem su putovali naši praoci u vjeri, ne možemo ne povući paralelu i s ovim našim gradom ovdje na zemlji, s našim gradom Sinjem koji je očuvan Božjom zaštitom i pomoću, po zagovoru nebeske Majke. Jer oni koji su ga branili, čvrsto vjerovahu u onaj budući Grad, te su iz te vjere crpili snagu za viteško junaštvo i ustrajnost pred nadmoćnijim neprijateljem do mjere da su bili spremni i svoje živote izložiti i založiti i za slobodu ovoga. Tada je Bog na bedeme ovoga Grada poslao najmoćniju zaštitnicu, Majku svoga Sina koja je bdjela i poremetila planove neprijatelja njegovih.

U tom duhu i mi danas imamo postaviti sebi neka pitanja o sadašnjosti i budućnosti ovog našeg zemaljskog Grada koji nam je dan kako bismo iz njega prešli u onaj vječni Božji Grad. Je li i danas naš grad prepoznatljiv po vjernosti Bogu koje nadahnjuje na junaštvo? Kako mi u njemu živimo i čuvamo li viteški ponos? Odlikujemo li se nesebičnošću i samoprijegorom, te spremnošću položiti život za Boga i za svoje obitelji? Sanjamo li mi i uređujemo li ovaj grad trudeći se obdariti ga neprolaznim vrijednostima na način da u vjeri promatramo onaj nebeski Božji Grad koji nadahnjuje našu viziju i prema kojemu hodočastimo? Napose nam se upitati kakve su noći ovoga grada? Čime odišu? Odišu li pobožnošću i pravednošću njegovih stanovnika, kao nekoć što su odisali vjernošću njegovih nesebičnih branitelja koje je Gospa uzela u svoju zaštitu? Imamo li pravo, gledajući naš život u gradu, reći da je Gospa još uvijek s nama, na našim zidinama? Jesu li nam bokovi opasani, a svjetiljke u rukama upaljene, kako nas Isus poziva u Evanđelju? Živimo li iščekujući kao vjerni sluge svoga Gospodara? Jesmo li kadri i danas načiniti sebi kese koje ne stare, blago nepropadljivo na nebesima, kamo se kradljivac ne približava i gdje moljac ne rastače? A upravo to učiniše oni hrabri i plemeniti branitelji koji prije 300 godina dadoše svoju plaću da se Gospino slici načini kruna od suhoga zlata! Ne radi zlata, jer i zlato je propadljivo, nego radi čina njihove pobožnosti i poštovanja za nebesku Majku koji ne stari, već trajno nadahnjuje. To je duhovno blago koje su stekli na nebesima štujući Presvetu Djevicu, Majku Božjega Sina. Jesmo li kadri biti onaj vrijedni kućedomaćin koji bdije da ne dođe kradljivac i ne prokopa kuće, kao što su bdjeli naši pređi u vrijeme opsade grada, kad su čuvali da neprijatelj ne prokopa i ne probije zidine? Jesmo li sačuvali naš grad danas od proboja grijeha i zla, da ne uđu u njega? Da ne uđu u naše duše?

Ako su naše zidine danas popustali, onda je vrijeme zaokreta i obraćenja, vrijeme ozbiljne duhovne obnove zidova naše duše, vrijeme čišćenja našega grada od svih natruha zla i grijeha! I danas trebamo biti kadri iz našega grada iskorijeniti zle čine zlih slugu koje Gospodin opisa u Evanđelju: stane tući sluge i sluškinje, jesti, piti, i opijati se. I to u noći kad ne sluti da će gospodar doći! Umjesto da noći ovoga grada budu noći razvrata i strasti, pijanki i opijanja, trebamo biti kadri noći ovoga grada pretvoriti u noći svetosti i bdijenja u čestitosti života! U noći u kojima nema propasti duša, noći u kojima ne caruje porok, psovka i piće, nego se živi viteški i čestito bdijući nad svojim dušama. U noći u kojima se duša uzdiže do neba, do svoga Boga koji za one koji bdiju u noći ovoga svijeta šalje svoju pomoć i zaštitu, svoju svetu Majku!

Vrijeme je stoga, da, ako to već nismo učinili, ključeve svoga života i upravu svoga grada stavimo u njezine majčinske ruke, jer ovaj Grad je njezin grad, te ne smije postati grad grijeha i zla! S Gospodinom se danas pitamo: "Tko je onaj vjerni i razumni upravitelj što će ga gospodar postaviti nad svojom poslugom da im u pravo vrijeme daje obrok?" Odgovor je sljedeći: Riječ je o vjernoj i razumnoj upraviteljici, poniznoj službenici Božjoj kojoj je Bog povjerio upravu nad svim imanjem svojim i nad cijelom svojom obitelji. Bog ju je, doista, postavio nad svojom kućom i nad našim gradom nad kojim je bdjela u vrijeme opsade, te nad kojim i danas neumorno bdije majčinskom brižnošću. Stoga se i danas prepustimo njezinu vodstvu i njezinoj upravi, da vodi nas i ovaj svoj i naš grad, da čuva naše zidine i brani nas od neprijatelja. A mi budimo naraštaj vitezova i pravednika, te njezina prisutnost neće izostati, niti će njezina pomoć zakazati na našim zidinama. Svim srcem tražimo ono blago nebesko koje nam je ovdje kod Majke na dohvat ruke. Srcem budimo ono što jesmo, djeca Božja i Marijina, Božji vitezovi pravednosti i istine, dobrote i ljubavi, mira i milosrđa, vjernosti i sebedarja, a Majčin zagovor, pomoć i zaštita će nas onda dovesti u onaj vječni Božji Grad pripravljen za nas na nebesima, u kojemu ćemo dobroga i milosrdnoga Boga hvaliti i slaviti po sve vijeke vjekova. Amen.

Primjer predanja Bogu

Sinj, 8. kolovoza 2016.

Draga braćo i sestre! Dragi hodočasnici i štovatelji naše nebeske Majke Gospe Sinjske!

U večerašnjem evanđeoskom odlomku čitamo o proturječju koje je nastalo iz jedne vrlo delikatne situacije. Naime, Gospodin Isus je svojim učenicima otkrio kako je došao da sebe do kraja preda za spas čovjeka, za ljudsko spasenje. Međutim, dok je on govorio i zagovarao predanje svoga života za vječno spasenje čovjeka, dotle su drugi, ubirači hramskog poreza, promicali drukčiju viziju vjere i u odnosu prema Bogu stavljali drukčiji naglasak. Njihova vizija je bila ona interesna koja se temeljila na novcu i mjerila visinom uplaćenoga poreza. Za njih je pravi, vjerni i vjerodostojni Izraelac bio ne onaj tko se potpuno predaje Bogu, već onaj tko plaća hramski porez. Tako su porez smatrali nezamjenjivom vjerskom obvezom, ako ne i najvećom, dok uopće nisu primjećivali vrijednost osobnog životnog predanja Bogu.

Nasuprot njihovoj logici stajao je primjer i poticaj našega Gospodina koji je učio neke sasvim nove vrijednosti i odgovornosti pred Bogom. Dok su oni bili sveti Božji Hram pretvoriti u bankovni trezor ili kovačnicu novca, jer se u njega slijevala određena količina poreznog novca, Isus je pak htio da nešto drugo bude u prvom planu. Ako je i sam znao da je vjernik trebao potpomagati Hram i njegove službenike, nije nikad pristajao na to da porez treba biti u prvom plani, niti da vjernik može plaćajući porez razriješiti sve svoje obveze prema Bogu, a mnogi su mislili upravo da mogu. Zato je Gospodin uvijek stavljao naglasak na ono bitno, pa i kad nije zanemarivao ono drugotno. U ovom slučaju znamo da je isticao kako Hram mora biti mjesto molitve, susreta, pomirenja, zajedništva i ljubavi s Ocem, čija je kuća bio.

No kad Gospodin stavlja u drugi plan plaćanje poreza, a u prvi životno predanje Bogu, ne mislimo da nas je učio nečemu lakšemu. Zar nije lakše platiti dvodrahmu poreza, nego predati cijeli svoj život Bogu? Zar nije lakše doći i ovdje u ovo svetište, ostaviti nekoliko kuna milostinje, nego staviti cijeli svoj život pred noge naše nebeske Majke, a time i našemu Gospodinu na raspolaganje?

Upravo takvom težem odnosu vjere prema Bogu naš Gospodin Isus učio je svoje učenike, te i od njih očekivao da njihov odnos prema Bogu bude odnos cjelovitog predanja. Vjera pretpostavlja dar života za Boga, a ne dar novca. Vjera pretpostavlja dar srca i ljubavi, a nije nikakav porezni namet. Zato je Isus svojim predanjem udario temelje novoga štovanja Boga, štovanja koje se ne temelji na porezu, već na daru života. Takve je zahtjeve stavio pred svoje učenike kad je od njih očekivao da život daju njemu za svjedočanstvo, ali i jedne za druge, učeći ih neizmjernoj vrijednosti svega što je on sam činio. Ali da pokaže da ne izbjegava ni ljudske odredbe koje ne bi smjele biti u prvome planu, vidimo iz Evanđelja da je i sam platio hramski porez, premda je kao Sin Božji mogao biti izuzet, budući da je porez za Hram bio porez za Boga kojega je taj Hram predstavljao. No da ne sablazni one koji su pratili plaća li tko ili ne plaća taj porez, on je prihvatio i tu odgovornost za sebe i za svoje učenike.

Isti stav kojem je Isus poučio svoje učenike, trebamo razvijati i mi danas, mi njegovi učenici koji vjerujemo u životnost svake njegove riječi. Štoviše, Isus želi da ovi novi odnosi koje je promicao budu uspostavljeni u zajednici kojoj je dao temelje – u Crkvi. Zato i očekuje da mi njegovi učenici se započnemo na nov način odnositi prema njegovim svetištima, crkvama i hramovima u kojima ga štujemo, kao i prema njegovim službenicima koje je postavio da vrše svećeničku službu u njegovo ime, u istom duhu i snazi.

U tom smislu se i danas potvrđuje neobična povezanost između vjernika i svećenika, ali ne povezanost na tragu poreznog nameta i novca, nego na tragu posvemašnjeg predanja. Onaj tko misli da mi svećenici i redovnici živimo od milodara, od novca koji vjernici ubace u škrabice, debelo se vara. Jer mi, ako ispravno živimo svoju službu, onda živimo od predanja Bogu, od predanja za vas i za vaše duše, kao što nas je Krist učio. Ujedno živimo i od vaše pobožnosti i bogoljubnosti, koje od nas iziskuju da budemo na duhovnoj visini. Živimo od vašega predanja, od vaših duša koje se u Bogu obogaćuju i Bogu daruju, te tako osjetimo istinski smisao svoga služenja i djelovanja za vas. Ako je netko došao ovdje pred nebesku Majku misleći da novcem može nešto kupiti ili da može Gospodina ili fratra nečim potkupiti, onda je na krivome mjestu. Ako je netko došao ovdje misleći da novcem može nadomjestiti svoj odnos s Bogom, bilo bi bolje da nije došao. Ako je netko ovdje, a nije došao da po zagovoru nebeske Majke doživi da se Sin Božji za njega predao, da nam ga je ona donijela i u ruke stavila i dala, po svoj prilici je zalutao. Ako je netko ovdje, a nije došao s potrebom da se i sam sve više i jače predaje Bogu, onda očito gubi vrijeme ovdje na ovom svetom mjestu. Ako netko misli da novcem može regulirati svoj status u Crkvi i vjerničkoj zajednici, onda je obični porezni obveznik, a ne dijete Božje. A živi Bog neće da mi u Crkvi budemo tek porezni obveznici koji dođu u crkvu, župu, svetište ili hodočašće kao da su otišli na šalter FINE da plate porez. Božja je volja da mi u Crkvi budemo njegova djeca i da se tako ponašamo.

Istina, i mi svećenici u onom materijalnom smislu živimo od milodara i dobrobiti naših vjernika, te to nikada ne smijemo zaboraviti, nego trebamo biti zahvalni. Ali nemamo niti pravo zlorabiti pretvarajući se u utjerivače poreza. Ne smijemo to zlorabiti na način da svoje vjernike pretvorimo u porezne obveznike, nego da se prema njima ophodimo kao prema djeci Božjoj, te da ih učio da osjete veličinu, snagu i ljepotu tog dostojanstva ponosni na svoj status djece Božje. Pa zato Isus i ne želi poreze u Crkvi, već sustav milodara, da milodar ne bude namet, nego slobodni dar srca i ljubavi višestruko koristan, i onome koji daje i onome koji prima.

Na žalost, bude ponegdje i pokoji službenik Crkve, svećenik i redovnik, koji se ponaša tako kao da je župa, crkva, samostan i svetište kovačnica novca ili pak porezna ili carinska ispostava u kojoj je on dužan oporezovati svoje dužnike i to sve pod krinkom njihova dugovanja Bogu. Ima ponekad i onih koji sebi zamišljaju da im je najveća svećenička zadaća utjerati porez dužnicama, to jest dobro kazniti utajivače poreza, no oni su očito krivo razumjeli svoje poslanje. Ako ima takvih, neka im se Gospodin smiluje, jer su očito zalutali u redove njegovih učenika.

Doista, ako bismo mi službenici Crkve bili sretni samo zato što je netko došao i ubacio novac u škrabicu, a da nam nije stalo do njegove bogoljubnosti, do čistoće duše, do vječnoga spasenja, do duhovnoga dobra, onda bismo zavrijedili najveću osudu. Jer oko nas uvijek ima onih koji misle da svećenika i Crkvu mogu kupiti za par ili par tisuća kuna. Sasvim nebitno kolika je cifra. Kao što se ponegdje može pronaći pokoji službenik Crkve koji svoju službu proda za taj isti smiješni iznos. Ne znam kojim imenom to nazvati nego vjerskom duhovnom prostitucijom duha, protiv čega smo dužni boriti se svim silama u ime samoga Boga.

Zato je se Isus nama predao i uči nas predanju. A predanju nas uči i nebeska Majka koja je i sama bila Bogu do kraja predana. Pa i kad je kao siromašna i skromna osoba bila u oskudici, uvijek je mnogo više Bogu davala od onih koji su samo porez plaćali. Jer ona je davala obilje svoga srca i cijeli svoj život Bogu na raspolaganje. Ona se s Bogom nije cjenkala, niti je trgovala, kupovala i prodavala, niti je plaćala novcem ono što je bila pred njim. Naprotiv, živjela je iskreno zajedništvo prave kćeri nebeskoga Oca. Njezina žrtva predanja bila je poput žrtve Isusove, jer je i ona živjela ne samo svoje, već i njegovo predanje. Njoj ono nije bila nepoznanica, te je ona kao Majka predavala i sebe i prihvaćala je njegovo predanje i njegovu žrtvu punu vjere i pouzdanja u Boga.

To isto doživljavamo ovdje u njezinu svetištu u Sinju. Dolazimo ovdje svjesni kako se onda dala za nas, to jest ne samo jednom nekoć davno, nego kako se i danas daje do kraja za dobro nas koji joj hrlimo. Ovo njezino svetište nije nastalo i razvilo se da bi bilo porezna uprava ili carinarnica za tuđince, nego obiteljski dom djece Božje gdje se osjećamo kao u svojoj kući. I gdje smo joj došli kao Majci koja nas uvodi u puno zajedništvo sa svojim Sinom i Ocem, te nam tako nesebično izlazi ususret. Tako mi po njezinu primjeru i zagovoru postajemo plemenita kovina od koje je izrađeno prijestolje Božje, koje nije izrađeno od našeg novca nego od naših srca. A na nama je da se poput nje prepustimo Božjem vodstvu, da slijedimo riječi  i primjer njezina Sina koji je položio život za nas. Prepustimo se Bogu da nas vodi, potpuno mu se predajmo i vidjet ćemo da će se događati čuda u našemu životu. Imat ćemo mir duše, radi kojega smo i došli ovdje, te puninu srca kao što je imala i nebeska Majka, ona koja je bila milosti puna. Stoga hodimo za njom dok nas ne dovede u kuću Očevu, gdje nam je pripravljeno mjesto da svoga Boga, Oca i Sina i Duha Svetoga hvalimo i slavimo po sve vijeke vjekova. Amen.

Premudra Djevica i Zaručnica

Sinj, 9. kolovoza 2016.

Nebeska Majko,

Čudotvorna Gospe Sinjska!

Stojeći ovdje podno tvoga okrunjenog lika, pred slikom što svojim prisustvom pamti povijest ovog grada i kraja, ali je i piše svojom moćnom zaštitom i zagovorom, imam potrebu u ime svih nas koji ti ove dane dolazimo i srcem govorimo, iznijeti i ustima nekoliko riječi. Daleko od toga da bih se usudio tebi propovijedati, jer to ni anđeli ne bi mogli sebi priuštiti. A ako ni oni toga nisu dostojni, kako bi se mali grješni čovjek usudio tebi držati propovijed. Zato je ovo radije glasno razmišljanje, skromne riječi zahvale i nadasve molitva za našu bolju budućnost.

Doista, imam potrebu izgovoriti riječi koje primamo ovdje kao nadahnuće po tvom zagovoru u šutnji pred tobom, a vođen ovom riječju Božjom koju smo upravo čuli i koja nam još odzvanja u ušima. A sve što izgovaramo i molimo ovdje pred tobom želimo da ima snagu i čvrstoću zavjeta i da bude za nas izvor obveze, jer nismo došli ovdje preda te bez obveze i bezveze, nego jer i sami želimo ozbiljno rasti u milosti i svetosti po tvom majčinskom zagovoru do mjere da se poput tebe Bogu posvema posvetimo i do kraja predamo.

Pred tobom smo s bremenom vlastitoga života i potreba, ali na svojim leđima osjećamo i težinu bremena svojih obitelji i cijeloga svoga naroda. Kako onda ne prepoznati sebe i cijeli svoj narod u liku nevjerne Božje zaručnice i žene koja uporno luta od svoga Gospodina, zanemarujući snagu njegove ljubavi, a on tako žarko želi dovesti je do punine mira i sreće u vjernosti i ljubavi. Kako ne uočiti da i mi i naš narod radije lutamo za nestalnim i varljivim obećanjima moćnika, kao i za svojim ispraznim željama, nego da slijedimo sigurni put naznačen Božjom riječju. Kako ne uvidjeti da se i naš narod lako polakomi za materijalnim dobrima, iskvari blagostanjem i potrebom zemaljske sigurnosti, te da je u ime toga spreman odbaciti svoga Boga, njegovu očinsku riječ, neprolazne i nepogrješive zakone i odredbe, pobuniti se protiv nebeskih vrijednosti, umjesto da u njima prepozna svoje temelje i korijene.

I što je posebno bolno, mnogi ne vide da je pitanje vjernosti i nevjernosti Bogu najveći problem našega naroda. To jest, na žalost, još veći je samo taj da ovaj narod ne vidi svoj problem, jer dopušta da mu se oči zastru kojekakvim potrebama u umjetnim dobrima poradi kojih mu Božje svjetlo ne dopire do uma, oka i srca. Kao da se gasi ona prvotna mladenačka ljubav, kako će reći Sveti pismo za Izraelski narod, ona ljubav od stoljeća sedmog puna nepokolebive vjernosti. Kao da se vjetrovi raznih nauka sila i pritisaka obrušavaju na sveti žar koji u našim grudima plamti, kao da žele rastjerati i ugasiti vatru na našim ognjištima. Kao da više ne pronalazimo vremena za zajedništvo s Bogom, za onu prisnost u skrovitosti, kad nam je srce krijepio i hranio svojom prisutnošću i bićem. Kao da smo počeli oslabljivati i olabavljivati sveti krsni savez kojim smo opečaćeni, savez svet i bremenit jer je savez božanski velik naših pradjedova. Kao da danas razvrgavamo zaruke s njime u njegovoj pravdi i pravu; kao da ne vjerujemo više u njegovu nježnost i ljubav; kao da nam nije stalo do vjernosti i spoznanja njegova.

Stječe se dojam da smo vječne zaruke i neopozivu ljubav sveli na vremenitu, kao da smo trajnom savezu odredili rok naše ljudske slabosti. I to se sve odražava na naše međusobne odnose iz kojih možemo iščitati koliko nam je stalo i koliko držimo do Božje riječi i saveza koji smo mi s njime sklopili, a koji nadahnjuje i vodi naše međuljudske odnose. A kad otvorimo oči i okrenemo se oko sebe brzo uočimo kolike nepravde i opačine počinimo jedni drugima. Mi međusobno u svome narodu! Koliko samo nedostatka vjernosti, ljubavi i topline u obiteljima, koliko samo napuštenih pojedinaca, a koliko zapuštenih u zaboravu, a koliko prepuštenih surovostima i grubostima ovoga svijeta, bez dužne supružničke, roditeljske ili sinovske zaštite. Koliko je samo života koji su 'popucali po šavovima', a nema nikoga da ih spoji i pokrpa rasparotine njihovih života. Stoga nitko od nas nema pravo prati ruke, nego smo svi dužni pred Bogom skrbiti o svojim bližnjima, napose ugroženima. A koliko, uz to, bračnih saveza razvrgnutih, ugroženih, oslabljenih, a da skoro nitko u ovom našem narodu da se ne tuče pokajnički šakom u prsa tražeći oproštenje, nego prijeteći podiže prst prema drugome. I sve to mi činimo jedni drugima, a ne neki naši neprijatelji. Živeći tako postajemo najveći neprijatelj samima sebi. I to sve od vremena otkako smo se modernizirali i postali suvremeni, slijedeći primjere 'naprednih' naroda. Bolje rečeno, to se zbiva onda kad odbacujemo Boga kao onoga koji nam kao najveći kriterij daje svoje spasonosne upute za život.

I dok tako počesto glumimo vlastitu mudrost živeći po svome, tek kasnije se očituje koliko smo naivni, glupi, izigrani, prevareni i opustošeni, samo zato što nismo bili čvrsti u Bogu i ukorijenjeni u njegovu ljubav. Glumimo mudre djevice, to jest pravimo se mudrima kao da je naš mali ograničeni um dosegnuo vrhunce mudrosti, a zanemarujemo onu Mudrost Božju, nebesku, nepogrješivu, neiskrivljenu, neupitnu. Redovito se baziramo na nekoj svojoj osobnoj mudrosti, te je počesto drugima prodajemo kao kriterij života, umjesto da se otvorimo onoj koja dolazi odozgo. Onda se nije čuditi kad vidimo koliki onda tako potrošeni životi kao ulje iz posuda ludih djevica o kojima smo čuli u današnjem evanđeoskom odlomku. Koliko je onda oko nas razlivenih posuda i razbijenih svjetiljki života samo zato što se nismo napajali na izvoru Božje mudrosti. Kolike onda zakašnjele reakcije: 'Ah, da sam barem znao', kao i iznenađenje onih ludih djevica u trenutku kad shvate da nemaju ulja u svjetiljkama. A kako mi tek sebi zatvaramo vrata života, jer ne znamo čuvati ulje milosti i pomazanja u posudama svoga srca, ulje koje Bog nalijeva i nadolijeva, a mi u svojoj ludosti tako olako trošimo i odbacujemo kao nepotrebno. A da ne spominjem kako smo počesto i nepromišljeni i neuviđavni, te zaboravljamo da nam je Bog dao ulje pomazanja kako bi drugima svijetlilo i stvaralo topli plamen koji ih grije u hladnim noćima.

Baš zato dolazimo k tebi, dobra Majko, Gospe naša Sinjska, jer nam u našim nevoljama i jadima ti možeš najbolje pomoći kao naša brižna Majka i zaštitnica. Tvoj Sin nas poziva da budemo mudre djevice, što je učinila sveta Terezija Benedikta od Križa, djevica i mučenica čiji blagdan danas slavimo. No tko nam može bolje pomoći da budemo mudre djevice nego ti koju u litanijama častimo naslovom kao Djevicu premudru i Prijestolje mudrosti. Molimo te, vodi nas putem istinske mudrosti koja se sastoji u mudrosti postojanog iščekivanja Zaručnika, kao što si ti iščekivala. Vodi nas putem mudrosti koja se ne očituje samo u tome da budemo tek usputni gosti ili udaljeni prijatelji Zaručnikovi na gozbi života, nego, kao što si ti bila, da i sami budemo ona sveta zaručnica koju on sebi privodi, njemu zaručena svetim zarukama u ljubavi i vjernosti. Nauči nas kako s Bogom ostvarivati tako čvrst odnos, kako u potpunosti njemu pripadati, te kako zaručnički u svetosti s njim i za njega živjeti.

Ono zaručništvo koje onaj stari Božji narod nije znao ostvariti u potpunosti kroz vječni savez u pravdi i pravu, u nježnosti i ljubavi, ti si u potpunosti i savršeno ostvarila. Ti koju je Gospodin sebi zaručio u posvemašnjoj vjernosti i potpunom spoznanju, kao zaručnica njegova postala si model Crkve, novog Božjeg naroda, a time i uzor svakome od nas. Zato nam pomaži, Majko, da što vjernije odgovaramo ovom pozivu i ovoj odgovornosti stavljenoj pred nas. O Zaručnice Božja, privodi i nas našem svetom Zaručniku u čistoći i svetosti duha, u istini i ljubavi, u pravdi i mudrosti.

U ovoj svetoj Godini milosrđa, dok te častimo kao utočište grješnika, budi našom zagovornicom i majkom našega obraćenja. Tebi na čast otvorena su i ovom svetištu vrata kao znak milosrđa i oprosta. Ali ne samo znak, nego i mjesto gdje možemo zadobiti najveći oprost koji Crkva daje apostolskom vlašću Svetoga Oca. A ti nas zagovaraj i isprosi nam milost da nitko od nas iz ovoga svijeta ne iziđe tako da mu budu zatvorena vrata raja, nego ti svakom grješnom srcu isprosi pokajanje, da ih obraćenjem ipak sebi otvori prije nego bude prekasno kad pođe s ovoga svijeta. Zato te častimo i tebi se utječemo kao onoj koju zovemo Vrata nebeska, da nam uvijek budeš vrata u život dok smo u ovom svijetu, te da nikad ne kročimo nogom preko onoga praga na kojem nisi vrata ti sa svojim Sinom. Posvijesti nam da samo prolazeći kroz vrata koja nam je on otvorio, a na kojima ti budno bdiješ i dozivaš grješnike, ulazimo u pravu baštinu nebesku. Budi stoga vrata našega života i dolaska Kristu Gospodinu, vrata naše sigurnosti i zaštite, da se ne pogubimo u ovome svijetu kao beskućnici, jer ti si zajedno sa svojim Sinom, pouzdana Vrata koja je Otac postavio na kući svoje obitelji u ovome svijetu.

O ti najsvetija od svih žena, ti si bila ognjište na kojem je svevišnji Bog zapalio neugasivu vatru svoje ljubavi, pomozi i nama da prihvatimo Kristov oganj, te da i sami plamtimo istom ljubavlju. Učini da i sami svoje svjetiljke zapalimo plamenom s tog ognjišta, kako nam se nikada ne bi ugasile, nego da i nama i onima oko nas svijetle na putu do života vječnoga. No ti budi i ognjište naših obitelji, da nikad ne izgube žar vjernosti, nego neka uz tvoju pomoć griju i obnavljaju svoju ljubav, kako bi naše obitelji ostale trajno vjerne milosti i darovima kojima su od Boga obdarene.

O Majko i Kraljice naša, kojoj su u ovom svetištu naši pređi kao iskaz ljubavi i poštovanja, zahvalnosti i odanosti, izradili krunu od suhoga zlata prije ravno tristo godina. Ali čime da mi ljudi na dostojan način okrunimo tebe koju je sam Bog okrunio svojom slavom. Radije te ponizno molimo da ti budeš naša kruna, kruna našega života, svih naših misli i riječi, osjećaja i djela. Budi nam kruna i bdij nad našim duhom kako bismo jednom i sami došli u onu slavu kojom je svemogući Bog okrunio tebe, da bismo ga svi zajedno nakon ovog zemaljskog života mogli hvaliti i slaviti po sve vijeke vjekova. Amen.

Fotografije i snimljene propovijedi možete pregledati na našoj službenoj Facebook stranici "Gospa Sinjska".