U nedjelju, 20. srpnja 2014., u crkvi Sv. Frane na Čitluku i Jasensku, zlatni jubilej svećeništva proslavili su fra Šimun Čugura i fra Josip Čugura, a srebreni jubilej fra Frano Čugura, fra Ivan Čugura i fra Anđelko Domazet. Slavlje je predvodio provincijal fra Joško Kodžoman.

 

Slavlje je započelo procesijom u kojoj su sudjelovali ministranti, djevojke u narodnim nošnjama, svećenici i slavljenici. Na početku euharistijskog slavlja o. Provincijal je pozdravio slavljenike i naglasio kako je ovo slavlje zahvala i molitva. U ovom slavlju zahvaljujemo Bogu za svećenike koji slave zlatni i  srebreni jubilej. Isto tako danas molimo Boga da nam udijeli nova duhovna zvanja koja će slijediti njihov primjer.

U propovijedi je provincijal fra Joško Kodžoman naglasio važnost svećeničkog poziva u životu čovjeka i društva jer bez svećenika slika društva bi bila mnogo drugačija. Osvrćući se na slavljenike istakao je kako danas s ponosom slavimo ove jubileje jer oni pokazuju kako je lijepo biti svećenik o čemu svjedoče današnji slavljenici. Zahvalio je roditeljima slavljenika jer su ih kršćanski odgajali i poduprli na njihovu putu da postanu svećenici. Svaki od današnjih slavljenika je poseban i svaki od njih je veliko bogatstvo iako svjesni svojih slabosti. O. Provincijal je također nadodao kako mu je žao da je zadnje slavlje mlade mise u ovom mjestu bilo prije 18 godina i stoga je uputio poziv da svi mole za nova duhovna zvanja i stvarati pozitivno ozračje usprkos utjecaju medija. Na kraju propovijedi o. Provincijal je slavljenicima izrazio zahvalu za svako učinjeno dobro i zaželio im još mnogo rada na njivi Gospodnjoj.

Na završetku slavlja zbor je otpjevao himne Gospi Sinjskoj i Domovini, a zatim je fra Šimun Čugura zahvalio svima u ime slavljenika. Sinjski gvardijan fra Petar Klapež podijelio je prigodne darove slavljenicima.

Fra Eugen Poljak, župni vikar Čitluka i Jasenska, također je uputio čestitku slavljenicima i zahvalio pojedinačno sudionicima slavlja: o. Provincijalu, ministrantima, djevojkama u narodnim nošnjama, onima koji su sudjelovali u uređenje crkve kao i onima koji su pripremali šatore i hranu. Posebno je zahvalio članovima zbora kojim je dirigirala s. Tea Vrdoljak a za orguljama Josip Grčić. Nakon euharistijskog slavlja bio je priređen domjenak za sve sudionike.

 

Zahvala – fra Šimun Čugura

Iz naših fratarskih krugova lansirana je ova šaljiva izjava: Loza Čugurića slavi 20 srpnja 2014. godine u crkvi Sv. Franje Jasensko-Čitluk 177 godina misništva. Pred tom tajnom Božjih kombinacija s Čovjekom, svi se trebamo zamisliti, osobito mi slavljenici. Kao nešto sasvim logično, vezano uz ovo slavlje, javlja se osjećaj zahvalnosti. Čini mi se, da bi bio najbolji osjećaj zahvalnosti prema Bogu u izrazu: "Silentium tibi laus", tj. zastati u šutnji pred svojim Bogom. Teolozi nas uče da je i sama Riječ Božja proizišla iz vječne šutnje Očeve.

Sada se u našim glavama roje misli,a u srcima osjećaji zahvalnosti prema Trojedinome Bogu, blaženoj Djevici Mariji, Crkvi, svetima Božjim, roditeljima, odgojiteljima, kao i svima onima koji su radili na projektu realizacije ovoga slavlja.

Slavimo zbilja značajne jubileje: Dvije zlatne mise (fra Josipovu i moju), te tri srebrene: Fra Frane (26), fra Ivana (26) i fra Anđelka (25) godina.

Svaki bi od slavljenika mogao ispričati svoju priču i viđenje, kako je došlo do ove proslave. Naš fra Eugen jako je podupirao ovu ideju, a u nama slavljenicima je našao spremnost i odaziv.

Ja ću pokušati ukratko iznijeti moje viđenje i razmišljanje o onom što je prethodilo ovom slavlju. Nas dvojica zlatomisnika rođeni smo i odgojeni u posve drugom svijetu i ozračju u odnosu na tri mlađa slavljenika. Iznikli smo iz tradicionalnih kršćanskih obitelji s puno djece. Djece je bilo u obiteljima onoliko koliko ih je Bog dao. Bogu se nisu stavljale granice, jer se vjerovalo u Božju providnost.

Živjelo se od zemlje i za zemlju. Ni pedalj zemlje nije bio neobrađen ili bez namjene. Vodilo se računa o zajedničkim poslovima i uzajamnom pomaganju. Upućenost jednih na druge, druženje i pomaganje bio je uobičajeni stil života. I kuće su rađene u dva reda okrenute jedne prema drugima, balatura prema balaturi. U svako doba susjedi su se mogli jedno drugome javljati, dozivati se i razgovarati. Djeca su bila razigrana sa dosta slobodnoga vremena. Duhovni profil djece dobivao se kroz kućni kršćanski odgoj i molitvu. Od starijih se učilo molitve, koje se bile pune poučnih poruka i teološki ispravne. Najdraža molitva je bila Gospino ružarje s preporukama za mrtve i Gospine litanije, koje se molilo prije večere. Stariji su molili u kužini otvorenih vrata, da bi činili zajedništvo s djecom, koja su molili naglas na balaturama. To glasno moljenje djece sa svih balatura činilo svojevrsnu simfoniju - odu radosti i povezanosti svih obitelji kroz moljenje ružarija. Kroz to zajedništvo u molitvi rješavali su se mogući sitni nesporazumi među susjedima.

Posebna milost Božja bila je da smo već u djetinjstvu bili svjedoci vjere. Bezbožni komunizam, ne birajući sredstva, rušio je temelje vjere.

To se osobito pokazivalo kada smo pošli u školu. Na početku nastave, molilo se: Oče naš. Došao je nalog, da se umjesto molitve uvede pozdrav Titu: "Za domovinu s Titom-naprijed!“ Prvi takav pokušao završio je pobunom. Koliko se sjećam, prvi su od djece reagirali p. Drago Šimac i Branko Šentija. Otvorili se vrata razreda, pa smo svi jurnuli van, dok nas je učiteljica bezuspješno zaustavljala da se vratimo. Tako smo već kao djeca bili "svjedoci vjere". S takvim pedigreom djeca su imala sigurnu podlogu za kršćansku izgradnju, a neki od nas i za posvećeni život u redovništvu i svećeništvu. Tako su naša svećenička i redovnička zvanja logički izraz jedne kršćanske sredine.

Budući da sam po godinama dvije godine stariji od fra Josipa, ratne godine su odredile da smo tek po svršetku rata 1945. zajedno pošli u pučku školu.

Božja providnost je u moj život lansirala jednu posebnu osobu, mnogima poznatu - tetu Ivku (očeva sestra).  Vratila se iz Splita gdje je radila u bolnici, kao spremačica. Umjesto pok. roditelja preuzela je brigu nada mnom. Majka mi je umrla poslije poroda mlađega brata Petra, kada sam imao 3,5 godine, a otac (12).      Zaposlila se kao kućna pomoćnica kod bogatih sinjskih obitelji: Grabovaca, Richtera,Tripalo. Ona me je školovala. Bila je skrbnik i roditelj, sve do svoje smrti 1982. godine. Zahvaljujući njoj, bio san, na neki način predodređen za svećeničko i redovničko zvanje. O tome se govorilo. To je u meni živjelo. To mi je godilo. Ali, moram priznati, da mi je laknulo kada sam čuo da će i Joko Antičin (tako smo mu zvali majku), ići u fratre. Sigurno je da se i u fra Josipovoj kući o tome govorilo. iz fra Josipove kuće dvije njegove sestre našle svoj smiraj u redovničkom zvanju. Obje su članice franjevaka od Bezgrešne u Šibeniku. S. Petronila od 1949., a s. Imakulata od 1958.

Fra Josipov i moj sjemenišni život počeo je 1949. godine u Franjevačkom samostanu na Visovcu, zatim Makarska - Sinj. Napokon smo ređeni za svećenike 1964., da bismo doživjeli i ovaj zlatni jubilej.

Da je život nas zlatomisnika bio i ostao svjedočki najbolje pokazuje ovo slavlje, koje je obogaćeno trojicom koji danas s nama slave svoj srebreni jubilej: Dva sinovca: fra Frano i fra Ivan Čugura i nećak fra Anđelko Domazet.

Narodna poslovica veli: 'Što ovca vidi ležeći nije daleko'. Tako se jasno vidi da su ova trojica srebrenih slavljenika već do sada dali jako svjedočanstvo vjere, nade i ljubavi radeći na njivi Gospodnjoj. Tako su opravdali povjerenje nas starijih, roditelja, profesora, odgojitelja, rodbine, prijatelja i dobročinitelja. Zato zastanimo još jednom svi skupa pred tajnom poziva pred Bogom u šutnji. Neka naše divljenje u šutnji bude najviša hvala Trojedinom Bogu i Čudotvornoj Gospi Sinjskoj pod čijim okriljem se sve ovo događalo. Tko smo mi? Bog je pozvao Davida od koza i ovaca za kneza u Izraelu. I nas je pozvao doslovno od krava, koza, ovaca za mnogo uzvišeniju službu: Da budemo upravitelji i djelitelji darova Božjih. Pa neka naše glasno brujanje molitava iz djetinjstva urodi strujanjem milosti srcima mladih, koji će velikodušno prihvatiti njegov poziv, da i sami budu svjedoci vjere svoga vremena i djelitelji darova Božjih.

Dok u ime slavljenika zahvaljujem svima na pripremi i sudjelovanju u ovom slavlju, preskačem pojedinačno iskazivanje hvale najzaslužnijim akterima u pripremi slavlja jer će to puno bolje i sveobuhvatnije učiniti naš i vaš fra Eugen Poljak. Hvala svima, koliko vas ima – i domaćim i gostima. Amen.

Warning: No images in specified directory. Please check the directoy!

Debug: specified directory - http://gospa-sinjska.hr/images/galerija/cugurici_zlatna_misa