Mi kršćani katkada koristimo ispovijed kako bismo pobjegli od vlastitih krivnji. Želimo ih se što je brže moguće osloboditi preko ispovijedi bez sučeljavanja s krivnjom. To nije zreo način odnosa prema krivnji.

Ako mi ljudi više ne osjećamo mogućnost krivnje, tada više ne zamjećujemo svoju životnu dubinu postojanja, ono što je istinito u nama i ono što nas razlikuje. Gubimo svoju slobodu i odgovornost. Ako izgubimo svjesnost krivnje, zlo se u nama ne izražava više kao nečista savjest, nego kao rašireni strah ili depresija

Mnogi se među nama danas pitaju zbog kojeg se razloga trebaju ispovijedati. Uvjereni su da Bog oprašta i bez ispovijedi i da se može vlastiti grijeh priopćiti Bogu i bez svećenika.

Često se iz svećeničkih usta čuju tužaljke da moderni čovjek nema osjećaja za krivnju i grijeh. S time se veže i smanjeno prakticiranje sakramenta ispovijedi. Zasigurno današnji čovjek ne pokazuje razumijevanje za tradicionalno shvaćanje grijeha kao prekršaj zapovijedi.

Posve je očito da čovječanstvo, u ovom našem povijesnom času, ima potrebu čišćenja i oproštenja. Upravo je zato Sveti Otac u svojem apostolskom pismu Nadolaskom novog tisućljeća stavio među prioritete poslanja Crkve za novo tisućljeće «obnovljenu pastoralnu hrabrost na zamjetljiv i djelotvoran način praksu sakramenta pomirenja».