Mnogi svećenici, redovnici i redovnice, a i mnogi vjernici laici u katoličkom svijetu, godišnje provode barem pet dana u povlačenju, samoći. Mnogi osjećaju sve veću potrebu takvog povlačenja, a Crkva ga danas svima preporuča. Tijekom duhovnog povlačanja daje se prednost šutnji, razmišljanju Svetog pisma, mole se psalmi, prakticira se šutljiva meditacija, klanjanje, molitva krunice ili molitve Isusu. Nisu rijetki oni koji se za vrijeme duhovnog povlačenja ustaju noću i bdiju. Prisutan je i post. Jednom riječju, duhovno povlačenje možemo nazvati pronalažnjem samih sebe.

Duhovni oci uspoređuju naš svakodnevni život s čašom vode u koju je palo puno pijeska. Dok svakodnevno hodamo ovim svijetom, neprestano miješamo sadržaj čaše. Miješaju se voda i pijesak. Voda se zamuti. Kada uđemo u duhovno povlačenje, dopuštamo vodi da bude mirna. Ono što je bilo mutno i tamno, sada pomalo postaje bistro i prozirno. Svjetlo može sadržaj čaše potpuno obasjati, a na dnu čaše započinjemo bolje uočavati i razlučivati zrnca pijeska. To je ono loše u nama, što konačno dobro vidimo. Poznavanje samih sebe na jasnom svjetlu riječi Božje je jedan od najuzvišenijih plodova našega duhovnoga povlačenja. Duhovno povlačenje ima mnoge konkretne oblike. U svakom se duhovnom povlačenju čini prisutnim dinamika našega krštenja. Umrijeti s Kristom da bismo uskrsnuli s njim i nastavili živjeti samo za Boga.

Općenito jedan takav tjedan godišnje pokazuje mnoga podudaranja s Velikim tjednom, koji je zbilja temeljno povlačanje nas kršćana unutar liturgijske godine. U čitanjima Velikog tjedna mi slušamo svaki put pjesme o Sluzi Gospodnjem, koje se podudarju s putem Isusova života i našega povlačenja. Nama je doista potreban Veliki tjedan ili tjedan povlačenja kako bismo dublje shvatili svoj život u ostajstvu života Isusa Krista, koji je naš put, istina i život.

Svako duhovno povlačenje započinje s određenim vraćanjem unatrag, sagledavanjem svoga provedenoga života. U tom sagledavanju udaljavamo se od raznih sredstava priopćavanja i ostavljamo više prostora ulasku u same sebe. Vanjskih mreža se trebamo odreći, kako bismo mogli gledati vlastitu mrežu. Jedno takvo odricanje, na početku, može u nama prouzročiti nemir ili štoviše bol. Plodovi će međutim biti toliko vrjedniji da ćemo naučiti ponovno odrediti svoje izbore života. Postići ćemo više slobode u življenju našega kršćanskog poziva i neuvjetovano prepuštanje Bogu.