Koja je zapovijed najveća? Koja je prva? Koja je najvažnija? Sva tri ova pitanja nalazimo u Novom zavjetu, na tri različita mjesta i s tri različita odgovora. U poslanici Efežanima čitamo: „Poštuj svoga oca i majku, to je prva zapovijed!“ To nas može iznenaditi ako znamo da među deset Božjih zapovijedi, ta zapovijed nije na prvom, nego na četvrtom mjestu. Ipak nam nešto važno govori. Svatko od nas započima svoj život kao dijete i prva je stvar naučiti slušati svoje roditelje. Sam Isus, na pitanje o prvoj zapovijedi, daje različite odgovore. Kada ga mladić pita „što trebam činiti da baštinim život vječn?“, Isus mu odgovara: „Zapovijedi znadeš“ i nabraja ih. Na prvo mjesto stavlja „ne ubij“. Zakonoznacu, koji ga kuša o prvoj zapovijedi, odgovara: „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim i svom dušom svojom i svim umom svojim.

To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: „Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.“ (Mt 22, 37-40). Zašto je Isusov odgovor dvostruk? Zar jedna zapovijed nije dostatna? Obje započinju s ljubi. Može biti da mi ne znamo dobro kako Boga ljubiti, ako ne u svjetlu drugog odgovra o ljubavi prema bližnjemu? Možda mi još trabamo naučiti ljubiti naše bližnje kao same sebe, ne na uvjetovan način, nego s onom hitnošću koja karakterizira ljubav prema Bogu sa svim srcem. Nadalje, Isus, pismoznancu koji ga pita o prvoj zapovijedi, daje drukčiji odgovor: „Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš je jedini!“ (Mk 12,29). Evo nam novoga iznenađenja. Dvije zapovijed ljubavi ovdje su nadiđene drugom zapovijeđu, izvornijom od ljubavi, u zapovijednom obliku „Slušaj!“. Duboka mudrost svega do sada rečenoga je ta da trebamo početi sa slušanjem. Nadasve je riječ o tome da čujemo koliko smo ljubljeni. Mi smo ljubljeni i tada ljubimo svim srcem. Ljubimo Boga. Ljubimo bližnjega. Ljubimo same sebe. Koja je prva, najvažnija zapovijed? Slušajmo. Mi se možemo definirati po sposobnosti slušanja. Slušanjem postajemo tražitelji Boga jer u srcu postajemo „slušatelji Riječi“. Naš dan treba započeti ovim riječima: „Ako danas glas mu čujemo, ne budimo srca tvrda“. Naše su uši uvijek otvorene, ali smo u stanju posve zapriječiti slušanje. Tada živimo neosjećajni na ono što nam Bog govori, želi, označuje, upućuje. Pozvani smo uskladiti svoje uši s Božjim nadahnućima. Osjetiti ćemo ih u svom srcu. Uočit ćemo ih u prirodi, u događajima svijeta ili u nekoj bolesti ili smrti, u patnji vlastitoga tijela. Glas, pun ljubavi, koji nas zove, usmjerava naš hod prema Bogu, prema Njegovu kraljevstvu da budemo dionici njegove slave.