DJEVICA U SLUŠANJU (Lk 1,26-38)
U odnosu na svijet, dvoja su vrata za Boga. Ona njegovog protjerivanja. I ona njegovog povratka. Oboja su čin odluke. Čovjek je taj koji viče: „Odlazi. Ne želim te vidjeti“. Čovjek je taj koji kliče: „Dođi. Trebam Te“. Razumije se, nije čovjek zadnji sudac.

Bog, duboko zaljubljen u to svoje stvorenje, koje je ponajprije slobodno, čini sve da mu postane sluga. Jedna se stvarnost u Bogu neće nikada predati pred našom slobodom: vječna energija ljubavi. Neizmjerna Božja ljubav ostaje u iščekivanju ljubaznog odgovora ljudi. Konačno je, u Mariji, završilo čudesno iščekivanje jer je Bog pronašao slobodnu osobu punu ljubavi, koja mu omogućuje potpuni ulazak u svijet.

Lukino pripovijedanje Navještenja očaralo je generacije. Nastale su predivne i brojne ikone. Djevica Marija nama je na srcu. Ona je naše srce u trenutku apsolutne suglasnosti s Bogom. U njoj shvaćamo da je samo djevičanstvo način postojanja. Ono je punina pripadnosti da bismo se mogli potpuno darovati. Ono je remekdjelo slobodnoga ja, određenoga da se izlije u potpuni prinos. Ovdje smo pred čovječanstvom koje se daruje. Pripadnost Bogu nije samo riječ. To je potpuna pripadnost. Nepodijeljeno postojanje.

Istina, Marija, prije nego je primila svjetlo vjere, izgovara NE navještenju. To nije za podcjenjivanje. Ona se objavljuje kao osoba koja je razmišlja. „Kako je moguće?“. Ne poznajem čovjeka. I mi se možemo upitati: „Kako je moguće?“ jer poznajemo čovjeka, sebe: naše slabosti, ograničenja, bijede, nesposobnosti, lijenosti i otpore, naše ludosti i hipokrizije. Poznavajući sebe i moguće postaje nemoguće. Poznajemo sebe i našu ne-ljudskost. Mislimo da je bolje odreći se nekih nauma. Nije moguće, jer smo posrijedi mi, ljudi. Naša je pogreška upravo tu: ograničili smo se na ljudske mogućnosti. Prihvatili smo nemogućnost velikoga broja poduhvata.

Kada poznajemo Boga, situacija se radikalno mijenja. Bogu ništa nije nemoguće. Dakle, neka se dogodi nemoguće. Marija se stavlja na raspolaganje nemogućega, a ne mogućega. Božanskoga, ne ljudskoga. U situacijama u kojima se osobno nađemo, u deprimirajućoj stvarnosti svijeta, kada nas drugi i Crkva razočaraju, trebamo se uvjeriti da je nemogućnost jedina mogućnost spasenja. Kada je Bog posrijedi, sve se mijenja. Vjera probija granice svake ljudske nesposobnosti. Ona nas čini sposobnima za Boga. Kada su svi putovi zakrčeni, samo nemogući put postaje jedini mogući put. Jedini uvjet za to jest biti u slušanju. Pripadati Bogu. Reći mu „neka mi bude po tvojoj riječi“. Biti plodni ljubeći. (fač)