MARIJINA DRAŽESNOST (Lk 1,46-55)
Povijest je puna hvalospjeva i himana. Zajedničko im je što žele uzvisiti neku veliku vrednotu koja nadilazi pojedinca i stavlja ga u stanje zanosa i hvale.
Marija iz Nazareta smješta se među najmoćnije i najslavnije stvaratelje hvalospjeva. Možemo slobodno reći da je izgovorila najponavljajući hvalospjev. Crkva ga svaki dan uzdiže Bogu. Tako vjerno ponavlja Marijin „Veliča“. U njemu ona tumači događaj koji je ona proživjela u navještenju.
Marija je predstavnica Izraela, ali i glas svih siromaha i svih onih koji su lišeni svojih prava i koji u Isusovu rođenju primaju ono što im se duguje.
Nalazimo se pred remekdjelom vjere. Iako ima biblijski dah, hvalospjev ipak izražava dušu slobodnu i neizmjerno otvorenu. Dušu koja svjedoči na glas duboke šutnje promatranja Božje ljepote. Jednostavnost i uzvišenost ovog hvalospjeva, više pozivaju na šutnju nego na govor. Bog se osjeća u jednostavnom treptajima majke. Marija nije trebala gledati osim u vlastito srce da bi pronašla Riječ Božju. Ona je bila ispunjena Njim. I osjeća se sreća. Ta fatamorgana kojoj svi težimo. Ali se uočava i stvarno, sadašnje, vladajuće, baš kako bismo mi željeli u svakome od nas.
Marijino oko veliča Boga. Vidi Ga kao velikodušnoga. Ljubitelja i davatelja svakoga dobra. On je sposoban dati život. Njegova je ruka moćna. Pobjednik je nad svakim zlom. Mi od Boga često činimo idola na našu sliku i priliku. Marija Mu daje veličinu koja dolikuje Njegovu imenu. Boga se ne veliča zato što bi on bio tašt i želi da bude prepoznat u svojim povlasticama, nego zato što prihvaćanje Njegove veličine jest naša istina.
Marija kliče jer se raduje u sjećanju svojega Spasitelja od kojega očekuje vječno spasenje. U svojoj radosti čita povijest. Čita čitavo ljudsko događanje koje je preplavljeno ucviljenošću. Ona zna da postoji samo jedan iscjelitelj rastuženosti, milosrdni Bog koji gleda poniznost svoje službenice. Ta je poniznost Marijin čar. Ona prepoznaje Boga i otkriva se puna njega. Svatko Ga od nas prima u mjeri u kojoj ga veliča, a veliča u mjeri u kojoj, snižavajući sebe, ustupa mjesto njegovoj veličini. Najveći dar koji nam Bog čini, prvi od svih, jest promatrati Ga velikim zbog nas. Samo to u nama pobuđuje poniznu velikodušnost. Ona nas čini sposobnima da Ga prihvatimo.
Marija je malena i kraljica malenih. Ona je sestra poniznih. Gospođa zadnjih. Proročica za povijest. Marija je bezgrešna Majka koja pjeva. Njezini naglasci su božanski, ne ljudski; ponizni, ne naduti; vječni, ne sporedni, mistični, ne poetski. I kao takvi trebali bi nam ući u srce. (fač)