ZVAT ĆE NAS PO IMENU (Lk 1,57-66)
Ime označava osobu. Njezinu jedincatost i neponovljivost. Njezinu vrednotu. Mi postojimo ako smo i kako nas drugi nazivaju. Nažalost, druge često ne zovemo imenom nego zamjenicom u trećem licu ili im pridajemo atribute koji ne pripadaju ljudskosti.
Naše nam istinsko ime dolazi od Boga. Mi smo ono što jesmo samo u odnosu s Njim. On nas je stvorio. Stvorio nas je za sebe. Zove nas neizrecivim imenom ljubavi. To nas čini da postojimo kao On, na Njegovu sliku i priliku.
Dolazak na svijet je uvijek ispunjenje plana ljubavi. Mi nismo slučajno rođeni danas i ovdje. Svaka je osoba dar, milost i ljubav Božja. Mi, sinovi i kćeri ove zemlje, najprije smo Očevi. Inače ostajemo nesretni dodatak majci. Ostajemo vezani za narav. Nesposobni odgovoriti na svoje ime. Mi smo kao strijele koje se odvajaju od luka da dostignu svoj cilj.
Znati izgovoriti vlastito i tuđe ime, možemo samo u poslušnosti Božjoj riječi. Neposlušnost nas vodi u gluhonijemost. Ona je uzrok naše neizražajnosti. Kršćanstvo je religija riječi i slušanja, susreta, zajedništva s onim koji govori. Budući da smo samo stvorenje, kao što dajemo samo ono što primamo, tako i govorimo samo ono što slušamo.
Rođenje i obrezanje Ivana Krstitelja mogu nam se činiti bez osobite znakovitosti. Ime dano djetetu je skoro istoznačno Isusovu imenu. Ime Ivan znači „Božji dar, milost i ljubav“. Ime Isus znači „Bog je spasenje“. Ivanovo ime znači skoro proročku definiciju njegova poslanja. On će biti „prorok svevišnjega“. On je neposredni preteča Isusa spasitelja. On će svojim učenicima pokazati Jaganjca Božjega koji oduzima grijeh svijeta.
Rođenje nije nikada slučajno, iako se mnogo puta tako čini. Čovjek ne dolazi iz ničega i ne ide prema ničemu. Dolazak je na svjetlo uvijek ispunjenje nekoga plana ljubavi. Rođenje je budućnost. To je prekid s prošlošću. Svatko je od nas objekt božanskog milosrđa.
Svi se mi zovemo „kršćani“, Kristovi. Naše je ime puno obećanja. Naše je ime prepuno odgovornosti što trebamo odgovorno preuzeti. Možda nismo uvijek dovoljno pozorni na znakovitost tog imena koje nam je dano. Ali ono nas smješta, u očima drugih, u odnos s Kristom. Istodobno čini od svakoga od nas preteču onoga koji treba doći na svijet. Prvi dar koji nam Bog čini jesmo mi sami. Zadnji je on osobno, koji u svojoj ljubavi postaje ono što mi jesmo, više nego mi sami. Veliko otajstvo našega imena bit će potpuno objavljeno tek na kraju na gozbi s Bogom. Tada će svatko primiti ono ime koje nitko nije nikada pretpostavio: samoga Bog koji se daruje i izjednačava se s nama u Kristu, čineći s nama jedno tijelo. (fač)