U BOŽJEM POGLEDU (Mt 6,1-6.16-18)
Jedenje je hranjenje života. Mi se moramo hraniti da bismo živjeli. Post je suprotnost jedenju, življenju. Post ima mnoge vidove: tiče se naših odnosa s drugima, Drugim, sa stvarima i sa samim sobom.
Post je u odnosu s drugim ona ograničenost života koji nam drugi svojom prisutnošću nameće. Ta ograničenost, gdje je prihvaćena, postaje izvor odnosa komunikacije i zajedništva. U odnosu s Drugim, post je kao molitva tijela. Post je simboličko prihvaćanje da vlastiti život nije apsolutnost, a još više hrana koju jedemo, nego sami Bog i Njegova Riječ. Post, u odnosu na stvari, nužno je sredstvo za popravljanje žudnje da ih posjedujemo. Stvari mogu biti i ne biti. S njima trebamo imati odnos u Drugome i u drugima, a ne kao fetiš. Post, u odnosu prema nama samima, vodi nas do korektnog odnosa s vlastitim životom i vlastitom smrti. Prihvaćamo svoj život kao Božji dar i samu ograničenost zajedništva s Njim, počelom i ciljem svega.
Post nam je nadalje nužan da postignemo umjerenost koja se sastoji u tome da se služimo stvarima toliko koliko su nam korisne za ljubav prema Bogu i bližnjemu. Ono što nije korisno toj svrsi, služi mržnji i smrti. Post, u našem potrošačkom društvu, koje svodi osobu na lijevak koji sve guta preko svojih pet osjetila, ima posebnu vrijednost. Osim umjerenosti u hrani, potrebna nam je ona i u mirisanju, kušanju, dodirivanju, slušanju i gledanju i, nadasve, u fantaziranju. Fantazija je virtualni osjećaj koji zamjenjuje svaki drugi.
Osjećaju su proždrljive volje, nezasitno otvorene svakom objektu. Životinji služe za očuvanje vrste i regulirani su instinktom. Nama ljudima, koji smo božanske vrste, služe za ulazak u zajedništvo s drugim. Naši osjećaji nisu određeni instinktom. Oni su beskonačna glad koja se nasićuje samo pronalazeći hranu za koju smo stvoreni: drugi i Drugi.
Hedonizam niječe tu funkciju, svodeći osjećaje na potrošnju senzacija. Hedonizam osjeća samo sebe. Post je lijek koji osjećajima vraća njihovu vlastitu funkciju. Ne dodirujemo i ne kušamo sve, ne slušamo i ne gledamo sve, pokrenuti jednostavnim željama da se ispunimo uzbuđenjima. Biramo što ćemo dodirnuti, kušati, slušati i gledati ono što će nam pomoći da ljubimo drugoga.
Osim umjerenosti osjećaja postoji i ona, mnogo teža, uma i srca, da ne bismo upali u estetizam i narcizam. Oni su plod intelekta i volje koji, umjesto da se otvore drugome, zatvaraju se u same sebe. I ove naše uzvišene sposobnosti darovane su nam zbog drugih. Zato trebamo tražiti da shvatimo i želimo sve, nego samo ono što nas otvara drugosti.
Mi smo prazna vreća bez dna. Ništa nas ne može ispuniti, ako ne sposobnost da čitamo Beskonačnoga koji je prisutan u svakoj konačnoj stvari. (fač)