VJEROVATI znači biti uvjeren da Bog postoji i imati potpuno povjerenje u njega. Vjerom se uspostavlja najintimnija povezanost s Bogom i istinsko bratstvo među ljudima. Njom nastaje zajednica vjernika - Crkva. Prava vjera nije otuđenje sebi i drugima ni opijum za bježanje pred ljudskim obvezama i problemima. Ona nas još više obvezuje da sa svim ljudima sudjelujemo u izgradnji boljega svijeta.

 Razmišljanjem o svijetu i čovjeku, osobito o smislu njegova života, možemo naslutiti i zaključiti da Bog postoji i da naš život ne završava smrću - potpunim uništenjem. Naša se vjera u prvom redu temelji na Božjoj Objavi. Bog nam je objavio najdublju tajnu o sebi i dao nam svoj odgovor na naša ljudska pitanja o postanku svega što postoji i o smislu čovjekova života. Bog nam se osobito objavio u Isusu Kristu.

 

 

Da bismo mogli vjerovati, potrebna nam je milost. Vjera je nezasluženi dar koji nam Bog nudi i koji možemo samo slobodno primiti.

 

Vjera nam daje sigurnost, ali je vjera i stalno traženje. Nju treba sve dublje upoznavati osobnim i zajedničkim proučavanjem. No vjera se sa sigurnošću upoznaje osobito molitvom i životom po vjeri

 BOG je velik i neizreciv Misterij (tajna). Teško je i gotovo nemoguće ljudskim riječima izraziti tko je i kakav je Bog. Ipak možemo naslutiti i donekle izraziti neizrecivo bogatstvo Misterija Boga, osobito zato što nam se Bog objavio u Isusu Kristu.

 Tko je Bog i što čini iz ljubavi prema nama, otkrio nam je Isus Krist. Misterij Boga, kako nam ga je Isus objavio, možemo najkraće izraziti riječima: Bog je ljubav. Objavio nam je da je čovjek pozvan na vječni život u neizrecivoj zajednici ljubavi s Bogom.

 Bog je jedan, ali on nije vječni osamljenik. Bog je neizreciva zajednica ljubavi Oca i Sina i Duha Svetoga. Samo je jedan Bog, ali su u Bogu tri osobe: Otac, Sin i Duh Sveti. Tajnu "trojedinog" Boga nazivamo Presveto Trojstvo.

 Jedan od najljepših naziva za Boga jest OTAC. To je njegovo pravo ime, ime prve osobe Presvetog Trojstva. Bog je Isusov i naš Otac. Isus Krist je na poseban način Sin Božji. No svi su ljudi pozvani da budu Božji sinovi (Božja djeca).

 Bog sklapa s nama "Savez" prijateljstva: dariva nam svoju ljubav da možemo živjeti u neizrecivom zajedništvu s njime. To se u kršćanskom govoru naziva "Božje posinjenje" ili "milost posvetna" odakle proizlazi da smo po Ocu nebeskom svi braća i sestre.

 Naš  je Bog Otac - Svemogući. To osobito znači da je on u svojoj ljubavi i dobroti bezgranično moćan.

 Bog je Stvoritelj "neba i zemlje", tj. svega što postoji. Svojom stvoriteljskom moći Bog daje postojanje svim bićima, svoj materijalnoj i duhovnoj stvarnosti. Bog je sva bića pozvao na postojanje i dao im moć da se razvijaju. Osim vidljivog svijeta Bog je stvorio i "nevidljivi svijet" duhovna bića od kojih neka od njih imaju posebnu ulogu biti poslanici Božji - anđeli.

 Čovjek je vrhunac Božjega stvaranja na Zemlji jer je stvoren "na sliku Božju". Sličan je Bogu jer, slično kao i Bog, može spoznavati, stvarati, ljubiti i živjeti. Osim toga, Bog je čovjeku ponudio svoju ljubav i pozvao ga na život u zajedništvu sa sobom ("milost posvetna").

 Čovjek je stvoren kao "biće za drugoga". Stvoren je kao "muško i žensko". Po svojoj naravi on je društveno biće te bez povezanosti i suradnje s drugima ne može ni živjeti ni razviti svoje sposobnosti.

 I anđeli i ljudi trebali su se slobodno opredijeliti za Božji poziv na život u zajedništvu s njime. Mnogi su se anđeli opredijelili protiv Boga. Grijehom je poremećen sklad Božjega stvorenja. Anđele koji su se pobunili protiv Boga, jer su htjeli biti "kao Bog", nazivamo sotona ili đavao ("neprijatelj").

 Grijeh je u ljudsku povijest ušao preko "prvih ljudi" Adama i Eve, što označava da je prisutan već od početka povijesti. Ovaj grijeh prvih ljudi zove se iskonski ili "istočni grijeh" jer iz njega "istječu" svi ostali grijesi. Taj se grijeh kao grešno stanje prenosi i na cijelo čovječanstvo. Grijeh prvih ljudi sastoji u tome što su bez Boga htjeli ostvariti svoju sličnost Bogu. Čovjek je pozvan u životu boriti se protiv zla i grijeha. U toj borbi nije prepušten sebi. Bog mu je obećao po Isusu Kristu svome Sinu oslobođenje i spasenje kojim će se ostvariti prvotni Božji planovi s čovjekom. 

 ISUS KRIST je za nas je kršćane obećani Spasitelj. On je pravi Bog i pravi čovjek. Potekao je iz židovskog (izraelskog) naroda, rodio se, živio je, djelovao je i umro u Palestini za vrijeme vladanja rimskih careva Augusta i Tiberija.

 Kršćani su dobili naziv po Isusu Kristu, po komu su "pomazani" Duhom Svetim. To postajemo osobito sakramentom krsta i potvrde (krizme). Kršćanin je onaj tko vjeruje u Isusa Krista, tko se pridružuje njegovoj zajednici sakramentima (osobito krstom) i tko se zalaže za ostvarenje Isusova Evanđelja u svom osobnom životu i u svijetu.

   Isus Krist je Sin Božji. Zajedno s Ocem i Duhom Svetim on je odvijeka pravi Bog. Za njega kažemo da je druga božanska osoba Presvetog Trojstva. Stoga Isusa Krista nazivamo i svojim Gospodinom - Gospodarom (tj. Bogom). Sin Božji je u Isusu Kristu postao čovjekom. To zovemo Utjelovljenje Sina Božjega.

 Isus Krist je "začet po Duhu Svetom". To znači da se njegovo začeće dogodilo na jedinstven i čudesan način. Duh Sveti je oživotvorio krilo Djevice Marije i ona je, bez čovjekova sudjelovanja, začela Isusa Krista. Time se u Sv. pismu osobito ističe da je Isus Krist jedinstven i neizrecivi Božji dar ljudima.

 Mariju nazivamo "Bogorodicom" jer je njezin Sin Isus Krist odvijeka Sin Božji, s Ocem i Duhom Svetim pravi Bog. Zbog Marijine najtješnje povezanosti s Isusom, kršćani joj iskazuju posebno štovanje. U molitvama je zazivamo kao Isusovu i našu majku. Najveći Marijini blagdani jesu: Bezgrešno začeće (8. prosinca) i njezino Uznesenje na nebo ili Velika Gospa (15. kolovoza).

 Isus se rodio u Betlehemu, nedaleko od Jeruzalema. Zavičaj mu je bio u Nazaretu gdje je proveo djetinjstvo i mladost (kao radnik). Kao putujući učitelj Isus je vrlo brzo oko sebe okupio velik broj učenika. Među njima je na poseban način izabrao grupu od dvanaest učenika koje je nazvao apostolima ("Dvanaestorica"). Na čelu im je bio Petar, a Juda će biti Isusov izdajnik.

 Tko je bio Isus, što je činio i govorio, o tome nas osobito izvješćuju četiri evanđelja: Evanđelje po Mateju, Marku, Luki i Ivanu.

 U svom naučavanju Isus nastupa kao Učitelj kojega je Bog poslao. On proglašava i naviješta Evanđelje ("Radosnu vijest") o Božjem kraljevstvu. "Božje kraljevstvo" jest novi Božji svijet u kojemu Bog po Isusu Kristu uspostavlja nove odnose s ljudima i nove odnose ljudi međusobno: Isus proglašava sve ljude "Božjim sinovima" i braćom među sobom. Temeljni zakon tih novih odnosa jest "zapovijed ljubavi".

 Isus je cijenio i "posvetio" sve temeljne oblike čovjekova stvaralaštva i njegove sposobnosti da istinski ljubi: rad, prijateljstvo, ljubav u braku i obitelji, ljubav prema svima "na rubu" društva (siromašni, obespravljeni, bolesni i dr.), ljubav prema svom narodu i domovini…

 Isusova čudesa znak su Božje blizine i dobrote, ali i njegove najtješnje povezanosti s Bogom. Ona pokazuju da u Isusu Kristu susrećemo Božjeg poslanika i Sina Božjega. Svojim životom i naučavanjem otkrio nam je najveću tajnu o Bogu i o nama ljudima: tajnu Presvetog Trojstva i tajnu našeg poziva da živimo u neizrecivom zajedništvu ljubavi Oca i Sina i Duha Svetoga. To je vrhunac Isusove objave. U svom naučavanju naučio nas je da se u molitvi Bogu obraćamo jednostavno i s povjerenjem. Novi oblik molitve, u koji nas je Isus uputio, najkraće je i najbolje izražen u molitvi "Oče naš".

 Isus nam je, svojim životom i naukom, otkrio novu sliku o Bogu i čovjeku i proglasio je nove odnose s Bogom i među ljudima. Vrlo brzo imao je mnogo oduševljenih pristalica ali i žestokih neprijatelja te je došao u sukob s vođama svoga naroda. Oni su ga osudili na smrt i predali rimskim vlastima da ga ubiju.

 Raspet, umro i pokopan: Isusa je na smrt raspinjanjem na križu službeno osudio rimski upravitelj Poncije Pilat. To je učinio nakon namještenog sudskog procesa u kojemu su Isusovi neprijatelji "izmanipulirali" narod i izvršili pritisak na rimsku vlast.

 Prije odlaska u smrt Isus je sa svojim učenicima proslavio oproštajnu večeru koju nazivamo Posljednja večera, a time je ustanovio euharistiju, svetu misu. U euharistiji se na otajstven način obnavlja spomen na Isusovu Posljednju večeru, na njegovu žrtvenu smrt na križu i njegovo uskrsnuće. Pod prilikama kruha i vina prisutan je uskrsli Krist.

 Isusovu muku, smrt i uskrsnuće na poseban način slavimo u Velikom tjednu: na Veliki četvrtak, na Veliki petak te u uskrsnoj noći između Velike subote i Uskrsa. Tajnu njegove muke i smrti treba promatrati u svjetlu njegova uskrsnuća i njegove proslave kod Oca. Suočio je se sa smrću i dragovoljno je prihvatio iz vjernosti prema Bogu i ljudima: do kraja je bio dosljedan i vjeran onome što je bio, govorio i činio. Ukratko možemo reći da je najdublji razlog (smisao) Isusove muke i smrti njegova ljubav prema svom Ocu i prema ljudima.

 Svojom mukom, smrću i uskrsnućem Isus nas je spasio ("otkupio"). To znači da je s Isusom Kristom započeo veliki preobražaj čovjeka i svega stvorenja. Svojom je ljubavlju - zasvjedočenom u svom životu, muci, smrti i uskrsnuću - Isus uspostavio nove odnose između Boga i ljudi, omogućio je pobjedu nad snagom zla i smrti te uspostavljanje sklada u čovjeku i u čitavom stvorenju. U tom sveopćem preobražaju ("spasenju", "otkupljenju", potpunom "oslobođenju") trebamo svi  sudjelovati s Bogom.

   Izrazom "sašao nad pakao" osobito želimo istaknuti da je Isus bio do kraja solidaran s nama: osobno je i do kraja iskusio ljudsku patnju i smrt. Tim se izrazom osim toga želi naglasiti da je Isusovom pobjedničkom smrću naviješteno spasenje svim ljudima (i onima koji su prije njega živjeli čovječno i pravedno).

   Isusovo uskrsnuće središnji je događaj Evanđelja ("Radosne vijesti") i temeljna stvarnost naše vjere. Uskrsnuće ne znači puki povratak u zemaljski život. Uskrsnućem je Krist - u svoj svojoj ljudskoj stvarnosti, tj. dušom i tijelom - uzdignut na nov način postojanja. Uskrsli Krist uvijek ostaje s nama, kako je obećao. Otajstvo njegove prisutnosti i zajedništva s njime slavimo osobito u sakramentu euharistije (mise). Njegovo je uskrsnuće početak "novoga neba i nove zemlje" - Kraljevstva Božjega. Pobjeda nad smrću biti će dovršena u općem uskrsnuću tijela svih ljudi na kraju vremena.

   Izrazom "uzašao na nebesa, sjedi o desnu Boga Oca svemogućega" ističe se da je poniženi Isus proslavljen kod Oca, da je i kao čovjek zadobio vlast i slavu, koje je kao Sin Božji imao odvijeka. Od svog "uzašašća" Isus živi kao Posrednik između Boga i ljudi, kao zagovornik kod Oca, kao glava Božjega naroda - Crkve. Isus od Oca svojima daje ("šalje") Duha Svetoga i obilje Božje pomoći. To nazivamo milost.

   Isusovi su učenici kroz četrdeset dana na poseban način doživljavali iskustvo susreta s Uskrslim. Kroz to su vrijeme jasno spoznali da je Isus pobijedio smrt, da je on proslavljeni Spasitelj svijeta te da im je povjerio zadatak (misiju) da mu budu svjedoci po svem svijetu.

   Svojim učenicima, Crkvi, Isus je povjerio veliku misiju (poslanje): da nastave njegovo djelo u svijetu do kraja povijesti. Među Kristove učenike, u Crkvu, pristupa se vjerom u Krista i krštenjem. Dakako, vjera i krštenje zahtijevaju i život po vjeri.

   Uskrsli Krist živ je i uvijek prisutan u Crkvi: s nama je kad čitamo njegovu riječ u Svetom pismu, kad se sastajemo na molitvu, prisutan je u sakramentima, osobito u euharistiji, prisutan je u Crkvi preko njezinih predvodnika i preko svih njezinih članova, prisutan je u svakom čovjeku, osobito onome tko treba našu dobrotu i ljubav…

   Svi su kršćani pozvani da žive i naviještaju Kristovo Evanđelje u svijetu, tj. da "evangeliziraju" svijet. Dužnost "evangelizacije" uključuje u sebi i dužnost humanizacije, tj. očovječenja svijeta.

   U Crkvi već od njezina početka živi vjera i nada u ponovni Kristov dolazak ("Paruzija", "Dolazak"). Između prvog i drugog Kristova dolaska kršćani su pozvani da se zalažu za stvaranje novog Božjeg svijeta ovdje na zemlji te da željno očekuju "Božje kraljevstvo" koje je već tu i koje još ima doći. 

   Isus se pojavljuje kao Učitelj i Spasitelj pun DUHA SVETOGA. Tako se predstavlja u Nazaretu: “Duh Gospodnji na meni je” (Lk 4,14). Govori riječi Božje i čini djela Božja u Duhu Svetom. U isto vrijeme češće poučava svoje apostole da će im od Oca poslati Duha Svetoga da ih on iznutra prosvjetljuje, uvodi u svu istinu, da ih hrabri i ujedinjuje, da uvijek bude s njima.

   Djela apostolska pripovijedaju kako su se učenici nakon uzašašća skupili u Jeruzalemu da po nalogu Uskrsloga čekaju dar Duha Svetoga. Isus im je bio rekao: “Primit ćete Snagu – Duha Svetoga. On će sići na vas, i bit ćete mi svjedoci... sve do na kraj zemlje” (Dj 1,8). I uistinu, na dan Pedesetnice, to jest pedesetog dana nakon Uskrsa, oni su bili dionici čudesnog dara. Stoga i mi pedesetog dana nakon Uskrsa slavimo Duhove.

   Duh Sveti je Očev i Isusov Duh, treća božanska osoba. On je ljubav kojom nas darivaju Otac i Sin. Stoga nas Duh Sveti potiče i osposobljava da živimo u ljubavi prema Bogu i jedni prema drugima. On je ne samo Duh Ljubavi, on je sama ljubav.

   Na dan prvih Duhova rođena je Crkva. Ovim događajem Isusovi učenici, apostoli, počeli su izvršavati Isusovu misiju, poslanje. Duh Sveti otada djeluje u svoj zajednici Isusovih vjernika, u Crkvi. On iznutra oživljuje i ujedinjuje svu vjerničku zajednicu - Crkvu, daje joj zamah i rast, potiče je na djelatnost u širenju vjere i djelima ljubavi.

   Duh Sveti je na djelu osobito u Božjoj objavi. On je govorio po prorocima; pod njegovim je nadahnućem napisano Sveto pismo - Biblija.

   Isus je obećao učenicima da će ih Duh Sveti "uvoditi u svu istinu". Pod vodstvom Duha Svetoga sva zajednica vjernika - Crkva - napreduje u sve boljem razumijevanju objavljene Božje istine. Pri tom se Crkva, kao cjelina, u bitnome ne može prevariti. Stoga kažemo da je Crkva nezabludiva. Crkva je na poseban način nezabludiva u svom Učiteljstvu (papi i svim biskupima svijeta u zajednici s papom).

   Sakrament kojim se na poseban način prima dar Duha Svetoga zove se krizma ("pomazanje") ili potvrda.

   Duh Sveti ispunja kršćanina svojim svjetlom i snagom te ga osposobljuje da bude svjedok Isusa Krista. Govori nam osobito po glasu naše savjesti. Duh je na djelu svagdje gdje se ljudi zalažu za izgradnju istinski humanog i bratskog svijeta, a kršćanin se molitvom i meditacijom osposobljava da može raspoznavati što dolazi od Božjega Duha.

   Poseban je dar Duha Svetoga duh inicijative i neustrašivosti u zalaganju za sve što je dobro. Pomoć koju nam Duh Sveti pruža u našem nastojanju oko dobra zovemo "milost djelatna".

   Posebne darove koje nam Duh Sveti daje za služenje zajednici zovemo karizmama. Ljubav je najveći dar Duha Svetoga. Po tom daru na poseban način postajemo "Božji sinovi" i međusobno braća. Taj dar Duha Svetoga nazivamo "bogosinstvo" ili "milost posvetna". Duh Sveti budi i potiče u nama nadu u uskrsnuće tijela i vječni život. 

   CRKVAje zajednica Isusovih vjernika, zajednica Božjega naroda.

   Članom Kristove zajednice - Crkve - postajemo vjerom u Isusa Krista i krštenjem. Crkva se sastoji od ljudi, ali je ona u prvom redu božansko djelo. Njezin je osnivač Isus Krist. Krštenjem nam se dariva "Božja milost" koja nas stavlja u sasvim nove životne odnose s Bogom i među sobom.

   Crkvu nazivamo otajstvenim (mističnim) tijelom Kristovim i novim Božjim narodom. Svi su vjernici jednaki i punopravni članovi Crkve, ali su im različite službe koje u njoj vrše. S obzirom na službe, Crkva je dvočlana: "služitelji" Crkve (hijerarhija) - svi ostali vjernici (laici).

   Među hijerarhijske "služitelje" Crkve spadaju papa, biskupi, svećenici (prezbiteri) i đakoni. Oni se za svoju službu posvećuju sakramentom svetoga reda.

   Biskupi su nasljednici apostola. Nalaze se na čelu mjesnih Crkava (biskupija).

   Papa je, kao nasljednik svetog Petra, rimski biskup i Kristov namjesnik. On se nalazi na čelu kolegija (zbora) biskupa svega svijeta te u zajedništvu s biskupima predvodi cijelu Crkvu.

   Svećenici (prezbiteri) i đakoni biskupovi su suradnici. Oni u njegovo ime predvode manje kršćanske zajednice i u njima vrše različite službe (osobito u župama).

   Biskupski kolegij, kojemu je na čelu papa, kolektivno je odgovoran za svu Crkvu. Papa je za svu Crkvu odgovoran i sam osobno.

   Različite su službe u Crkvi obuhvaćene osobito u ovim trima službama: u službi naučavanja, u službi posvećivanja te u službi upravljanja.

   U novije je vrijeme u Crkvi obnovljen naziv "laici" za sve vjernike koji ne vrše neku posebnu hijerarhijsku službu ili ne pripadaju nekoj redovničkoj zajednici. Time se želi istaknuti dostojanstvo i jednakost svih članova Crkve (riječ "laik" nekada je u kršćanskom govoru značila "član Božjega naroda"). 

   Izrazom "OPĆINSTVO SVETIH" osobito se ističe da su svi članovi Crkve "sveti", te da su međusobno i s onima koji su umrli u vjernosti Bogu, povezani u zajednicu svetih. Riječju "općinstvo" u tom se izrazu ističe da je Crkva zajednica: opća, javna, otvorena svima, da nadilazi granice prostora i vremena (čak i granice smrti).

   Svi su članovi Crkve "sveti" jer su po krštenju "posvećeni" Duhom Svetim (primili su "milost posvetnu"). To ih obvezuje da u svom životu stvarno nastoje oko svetosti: da se zalažu za istinsko čovještvo i dobrotu, za pravednost i napredak, za ljubav i mir. Na poseban način svetima zovemo one koji su se istakli izvanrednim i herojskim zalaganjem za dobro. Svetima, u najširem smislu, zovemo i one koji već u nebu uživaju konačnu zajednicu s Bogom ili vječno blaženstvo.

   Možemo reći da postoje tri stadija Crkve: "putujuća Crkva" (vjernici na zemlji), "trpeća Crkva" (vjernici u čistilištu) i "slavna" ili "pobjednička Crkva" (oni koji su već postigli vječno blaženstvo).

   Zajedništvo (općinstvo) svih Kristovih vjernika osobito se očituje u euharistijskom slavlju. Crkva je i "zajednica svetinja". To znači: svi vjernici imaju udjela u "svetinjama" Crkve, tj. u sakramentima. 

   OPROŠTENJE GRIJEHA, tj. pomirenje ljudi s Bogom i međusobno, bitni je sadržaj Isusova Evanđelja (Radosne vijesti). Oproštenje grijeha Isusov je uskrsni dar Crkvi. Bog nam oprašta grijehe snagom Kristove smrti i uskrsnuća, a u oproštenju grijeha na poseban je način djelatan Duh Sveti. On u nama obnavlja zajedništvo ljubavi s Bogom i međusobno, koje se grijehom raskida ili narušuje.

   Sakramenti su znakovi Božje ljubavi i praštanja. Po njima se ostvaruje naše zajedništvo s Bogom. Temeljni sakrament kojim se opraštaju grijesi jest sakrament krsta (krštenja). Oproštenje grijeha na poseban način izvire iz sakramenta euharistije.

   U Crkvi postoji i poseban sakrament za oproštenje grijeha što smo ih počinili nakon krštenja. To je sakrament pomirenja (sakrament pokore, ispovijed). Susret čovjeka pokajnika i opunomoćenog služitelja Crkve (biskupa ili svećenika) u sakramentu pomirenja jest vidljivi znak susreta s Bogom koji nam oprašta.

   Sakrament pomirenja sastoji se iz više  čina: ispitivanje savjesti u svjetlu Božje riječi, pokajanje i odluka da nećemo više griješiti, priznanje grijeha (ispovijed) i prihvaćanje zadovoljštine, svećenikovo odrješenje. Ako se u nagloj smrtnoj opasnosti ne možemo ispovjediti, dosta je da se pokajemo za sve grijehe.

   Svaki je kršćanin katolik dužan da se bar jednom godišnje ispovjedi. Dužni smo ispovjediti teške grijehe, a dobro je i korisno da se povremeno ispovijedamo i za lake grijehe. Teško griješi tko posve svjesno i svojevoljno čini veliko zlo protiv Boga i bližnjega. O tome svakome svjedoči njegova savjest. Stoga savjest treba odgajati, osobito u svjetlu Božje riječi. 

   USKRSNUĆE TIJELA - Kršćanska nas vjera ispunja sigurnošću da ne trebamo biti bespomoćni pred misterijem (tajnom) smrti. U svjetlu vjere znamo da će napokon biti pobijeđena i tjelesna smrt. Vjerom u uskrsnuće tijela izražavamo svoju sigurnost da će sav čovjek - ne samo dušom nego i tijelom - imati udjela u konačnom uskrsnuću. Kristovo uskrsnuće temelj je i jamstvo našeg uskrsnuća. Mi smo već sada "su-uskrsli" s Kristom. Njegovo je uskrsnuće već sada u nama prisutno i djeluje u nama po posvetnoj milosti.

   Euharistija jača život što nam dariva uskrsli Krist snagom svoga Duha. Vjera u uskrsnuće tijela temeljna je stvarnost kršćanske vjere. Naše je tijelo "sveto" jer je ono simbol (znak) svega onoga što jesmo. No, ono je na poseban način posvećeno Duhom Svetim koji je u nama i čijom ćemo snagom uskrsnuti. Kršćanska vjera stoga ističe da prema tijelu trebamo postupati s poštovanjem, da se trebamo brinuti za zdravlje i tjelesni život. Za tijelo se trebamo brinuti i razvijati njegove sposobnosti zato što nam je ono važno i potrebno da bismo se stvaralačkim radom i istinskom ljubavlju mogli ostvarivati kao pojedinci i kao zajednica.

   Zbog vjere u uskrsnuće tijela kršćani iskazuju posebnu počast tijelima svojih pokojnika. Crkva se svake godine sjeća svih svojih pokojnika i moli za njih osobito na Dušni dan (2. studenoga). 

   ŽIVOT VJEČNI - U svojoj cjelini kršćanska je vjera velika himna životu jer ističe da povijest svakog čovjeka i svega čovječanstva smjera vječnom životu. Božja nas objava upozorava da postoji strahovita mogućnost da zauvijek promašimo svoj život. Naše spasenje ne ovisi samo o Bogu, nego i o našem slobodnom prihvaćanju njegova poziva da živimo po "zapovijedi ljubavi".

   Poslije smrti moguća su tri stanja: raj (nebo) - pakao - čistilište.

   Raj ili nebo ili vječni život uživaju oni koji su nakon smrti zauvijek s Bogom i međusobno neizrecivo sretni. Objava nam govori i o jednoj drugoj mogućnosti poslije smrti: o paklu ili vječnom prokletstvu i nesreći. Pakao se naziva i "druga smrt" ili vječna odijeljenost ("odbačenost") od Boga. No, Bog zapravo nikoga ne odbacuje, nego sami sebe osuđuju oni koji ne prihvaćaju Božje spasenje što ga Bog svima nudi.

   Kršćanska vjera nazrijeva još jedno ali privremeno stanje nakon smrti: čistilište. Kroz to stanje "čišćenja" prolaze oni koji umiru u prijateljstvu s Bogom, ali još nisu savršeni u ljubavi.

   Bog ne želi da se prepuštamo strahu i pretjeranoj brizi hoćemo li se spasiti ili ne. Radije se trebamo svim svojim snagama posvetiti zalaganju za ostvarenje novoga Božjeg svijeta među ljudima (svijeta čovječnosti, slobode, istine, pravednosti, dobrote, ljubavi…). I vrlo je važno da vječni život s Bogom očekujemo mnogo više kao nezasluženi dar ljubavi, negoli kao plaću za dobra djela.

U svjetlu vječnoga života čovjekov zemaljski život i njegova smrt dobivaju posebnu vrijednost. Upravo stoga kršćanin treba da bude spreman u izvanrednim ("svjedočkim") situacijama radije prihvatiti smrt negoli se iznevjeriti svom temeljnom ljudskom i kršćanskim opredjeljenju. One koji zbog svog kršćanskog uvjerenja daju svoj život zovemo mučenicima.  

 Svojim "AMEN"izričemo da prihvaćamo sav misterij Božje i čovjekove stvarnosti koji je izražen u apostolskom Vjerovanju. Svojim "Amen" ističemo da doista vjerujemo i da želimo živjeti dosljedno onome što vjerujemo.