Na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije, 15. kolovoza 2020. g. večernjim euharistijskim slavljem predsjedao je fra Marko Mrše, provincijalni ministar Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, uz koncelebraciju fra Ante Čove, gvardijana i upravitelja Svetišta, fra Perice Maslaća, župnika i don Jakoslava Banića.
O. Provincijal je na početku homilije, pozdravivši okupljene vjernike podsjetio na značenje zaziva i vapaja koji je resio vanjski oltar, ali i upućivao na suobličavanje sa zazivom, imajući u vidu situaciju u kojoj se i zbog koronavirusa nalazimo. Ovo nije novi zaziv, molitva ili vapaj, istakao je o. Provinicjal. Ovo je jeka molitava Gospinih štovatelja iz prošlosti i jeka koj će se nastaviti u budućnosti. Snaga toga vapaja i zaziva neće nikada oslabjeti. Taj vapaj dodiruje srce i dodiče dušu, izaziva radost što smo imali priliku biti na ovom svetom mjestu da u zajednici vjernika kao i pojedinačno molimo i dobijemo pomoć i spas od Boga po Marijunu zagovoru.
Svetkovina BDM je proslava Boga ali je i potvrda čovjekova dostojansta. U Marijinu uznesenju slavimo ljdusko dostojanstvo jer je čovještvo u Mariji primljeno u zajedništvo s Bogom. Bog je Mariju kao ljudsko biće oslobodio istočnog grijeha, a kao Bogorodicu tijelom je i dušom uznio na nebo. S pravom možemo reći da je Bog čovjeka počastio dostojanstvom.
U današnjem evanđelju, nastavio je propovjednik, ne govori se o Uznesenji Marijinu, jer toga u sv. Pismu nema, ali ima duboka i od samih početaka Crkve vjera da ju je Bog uznio na nebo. U evanđelju se govori o događaju susreta Marije i Elizabete, kojom prilikom je Marija izrekla svoj Veliča, pun vjere, nade i ljubavi, a i istinske poniznosti. Tu je Marijina škola za nas. Ona svojom ljubavlju preobražava svijet. Orijent naše ljubavi je u nebu, a ne u nama. Zastati nam je pred Marijinim primjerom kako bismo bili bolji ljudi i bolji vjernici te zahvalni i ponizni Isusovi učenici.
O. Provincijal se kratko osvrnuo na teološki pojam Susret, naglasivši da je on samo dijelom razumljiv, dodavši da je Božje djelovanje u povijesti spasenja, uključujući sveukupno Isusovo poslanje i otajstvo, bitno obilježeno i ostvareno susretom: susretom Boga s čovjekom (Abrahamom, Mojsijem, prorocima) u SZ, a onda Krista sa svojim učenicima u NZ sve do danas. Naši ljudski, kršćanko - svjedočki susreti temelje se na Isusovoj rečenici. „Što učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ Kavi su naši susreti, naša svjedočanstva, koliko imamo vremena jedni za druge, ali u Kristovu i Marijinu duhu?
Nakon ovoga slavlja vraćamo se u našu svakodnevicu. Ne zaboravimo ovaj dan i Marijin pogled. Sjetimo se njezine ljubavi koja mijenja svijet.
Govoreći o ustrajnosti na životnim putevima fra Marko je podsjetio da Bog Otac, Bog Sin i Njegova Majka nisu stali na pola puta. Tako primjerice, Isus ne bi ništa učinio da nije došao do kraja, do Uskrsnuća, ali tome je prethodila muka i smrt, koji su paradigma i primjer naših muka, patnji, potreba i nevolja, ali onda i Uskrsnuća.To je srž i milost naše vjere. Po Isusovu uskrsnuću i Marijinu Uznesenju Bog nas je obdario dostojanstvom i pripravio nam mjesto na kraju vremena: blaženo gledanje Boga.
Podsjetio je da se ne ponašamo niti postupamo uvijek onako kako to od nas očekuje Krist. Nismo politički farizeji iz Isusova vremena, ali smo možda takvi u metaforičkom smislu. Možda nerealno očekujemo. Očekujemo lagan život, bez puno teškoća, bez problema. Ali Krist je rekao: “Mene su progonili i vas će progoniti“, čak što više, kao da nam kaže: „Progonit ćete vi sami sebe svojojm nedosljednošću, nevjerom, licemjerjem, mržnjom, zavišću, ohološću.
Svjesni svega toga ipak je vjera jača. Isus i Marija nam poručuju da nas neće ostaviti nikada, nego nas ustrajno čekaju i raduju se svakom gestu ljubavi, poniznosti, dobrote jednih prema drugima, a time i prema Bogu.
Na kraju je propovjednik kroz jedan konkretan i istinit primjer učinio jednu usporedbu zemaljske i nebeske Majke. Tjelesna majka je iz ljubavi spremna dati svoj život svojoj djeci, spremna je za njih, po potrebi oko darovati. Nebeska Majka ne može nam dati takve tjelesne darove, ali nam može biti i jest zagornica za oči vjere.
Molimo je za snagu u iskorjenjivanju mržnje, zavisti i ljubomore; molimo je za uspostavu mira u sebi dobrih, trajnih, pravih i zdravih međuljudskih odnosa; molimo je da shvatimo da je Isusov put prav put, da je on istinsi ivot i prava Istina, zaključio je Provincijal.
Liturgijsko pjevanje animirao je mješoviti župni zbor. Moto ovogodišnjeg slavlja bio je „Gospe, budi nam spas“.
Na kraju euharistijskog slavlja riječi zahvale i prigodne obavijesti uputio je o. Gvardijan. Posebno je zahvalio provincijalu o. fra Marku, kao i svim ispovjednicima te svima onima koji su na bilo koji način doprinijeli organizaciji ovogodišnje proslave, a napose hodočasnicima koji su se zaputili iz najudaljenijih krajeva, svojih domova, kako bi taj dan bili s nama.